Haneke: Amour (2012)
 Kad se spremam pogledati Hanekeov film, osjećam se kao da stajem u red za udarac šakom u trbuh ili kao da ronim na dah, a znam da će me netko držati pod vodom dulje nego što mislim da mogu izdržati. Ljuta sam na Hanekea još od Funny Games, jer ako nešto ne podnosim, onda je to nemotivirano iživljavanje, koje čak uključuje i meta razinu. Konvencionalno sam morbidna: iako redovito pratim Death Studies blogove, ne mogu gledati filmove, niti čitati knjige u kojima netko umire u mukama sa svakom novom stranicom odnosno kadrom. Pse iz rezervoara sam prvi puta jedva preživjela, a When the Devil Holds the Candle Karin Fossum morala sam ne samo prestati čitati, već i brzo vratiti vlasnici, jer je Andreas umirao na dnu stubišta i kad je knjiga ležala zatvorena, na podu pored mog kreveta. Mislim da umire još i sad. Ipak, zahvaljujući Antikristu, pomirila sam se sa Supersadistom Von Trierom, a izgleda da je i Haneke ovoga puta manje bolio. Film se zove Ljubav, a bavi se bračnim parom u srednjim osamdesetima koji zajednički podnosi naglo pogoršanje zdravlja, mobilnosti i mogućnosti komunikacije jednog od njih. Željela bih se fokusirati na jednu kratku sekvencu, kada im kćer (Isabelle Hupert) dolazi u posjetu jer joj se otac ne javlja na telefon danima. Georges (Jean-Louis Trintignant) pokušava spriječiti kćer da vidi majku Anne (Emmanuelle Riva) u stanju u kojem jest. Na kraju ipak popušta, i po povratku u dnevnu sobu, kćer ne prestaje plakati. Scena se može čitati na razne načine – otac je hladan i distanciran, gura kćer i od sebe i od supruge, ne želi joj dopustiti da sudjeluje u brizi za svoju majku, kćer je brižna i teško podnosi majčino stanje, želi pomoći ali otac joj ne dopušta itd. Ipak, to nije ono što Haneke pokazuje – Haneke pokazuje kćerinu nemogućnost da nadraste brigu za svoju vlastitu potresenost. Georges joj ne dopušta da vidi Anne, jer će je ona samo vidjeti. Vidjet će deterioraciju tijela i sposobnosti, vidjet će taj famozni gubitak dostojanstva, kao da se ljudsko dostojanstvo može svesti na mogućnost kontrole sfinktera. [Da se razumijemo, naravno da može. Neki bi čak tvrdili da je ljudsko dostojanstvo i sadržano u tom sfinkteru. Mislim da ipak postoji razlika – između inkontinencije izvana i iznutra. Teško je i nepraktično ne moći kontrolirati osnovne tjelesne funkcije, ali to postane poniženje samo zbog tuđeg pogleda koji se ne može otresti vlastitog simboličkog upisivanja – svojim ti pogledom oduzimam dostojanstvo, moj je pogled ono što te ponižava, što te čini upišancem.] Kćer je, naravno, u pravu – majka joj je od energične, inteligentne, obrazovane profesorice klavira postala pred-čovjek, netko tko ne može artikulirati ni jednu rečenicu, niti progutati išta kruto. Ipak, ta briga za majčino dostojanstvo, jest ono što priječi adekvatnu brigu za majku. A majka je ona koja sudjeluje zdušno u tom procesu preusmjeravanja brige sa sebe na svoje dostojanstvo – Haneke, naime, nije netko tko nariče nad bolesti i smrću i teškim položajem treće dobi u društvu. Naime, dok je Anne bila još relativno mobilna, iako u kolicima, posjetio ju je njen bivši učenik, sada uspješni pijanist. I ona mu je svesrdno pomogla da je svojim pogledom ponizi – to je bio topao i potresen pogled jednog prelijepog lica, ali zapravo pogled nekoga tko uspijeva vidjeti samo nemogućnost. I tko oplakuje živu osobu. Ali Anne ga je prihvatila i pounutrila – oni su postali suučesnici u njenoj degradaciji. I Georges je također sudjelovao u tome – u trenutku kad se vratio sa sprovoda na kojem su se ljudi smijali glupoj situaciji, kakva je često situacija sprovoda. Prihvatio je taj smijeh kao poniženje koje čeka Anne. Smijeh tada, zapravo ono što je on interpretirao kao ruganje, bio je muzička podloga za sprovod koji tek treba uslijediti. A to je pak bila osnova za izolaciju koju će si nametnuti. Vrlo praktično obilježje konstantne brige za drugoga jest razvoj istančane percepcije za to na koje sve načine organskost funkcionira – što se sve može dogoditi kada te tijelo počne iznenađivati svojom nemogućnošću. Koji je novi prostor djelovanja, što sad možemo kad sve ovo više ne možemo? Kada kćer nenadano dođe u posjetu, Georges je uzrujan. Uzrujan je zato što će kćer biti uzrujana kad vidi majku, a bit će uzrujana zato jer neće moći, u tom kratkom vremenu, vidjeti svakidašnjost njihovog odnosa, tendenciju normalizacije svakog stanja, pa i ekstremnog, rituale koji ima organiziraju dan. Neće vidjeti kako su uspješni u tome što su se neko vrijeme nosili s tim. I kako će uspješni biti kada svjesno odustanu. |
