Nemam ni vremena ni živaca napisati pošten post, tako da će ovo biti samo raspižđeno natandrkavanje. Uglavnom, danas sam bila na Carnivalu of Resistence, jednom u nizu prosvjeda protiv radikalnog smanjivanja državne potpore za obrazovanje koje provodi koalicija koja je na vlasti – dakle Torijevci i LibDemsi.
Povorka je krenula ispred SOAS-a (School of Oriental and African Studies), inače ključnog mjesta svake suvisle studentske političke akcije, i trebala je stati na Trafalgar Squareu, što se, iz nekog razloga, nije dogodilo.
Produžili smo do Whitehalla, i budući da je cijela stvar počela djelovati malko dezorganizirano, a i već smo do tada bili tri sata, što čmrljili, što vukli se po hladnoći, plus Theron je morao ocijeniti hrpu studentskih eseja, ja sam morala ić doma živčanit oko znate već čega, a Nicka je čekao dodatni posao skupljanja flaša negdje jer mu njegova plaća vanjskog suradnika na izvjesnoj likovnoj akademiji ne omogućava da od nje i živi – uglavnom, poželjeli smo se maknuti od tamo.
Što se pokazalo nemogućim. Policija je opkolila područje, i nije nam dozvolila da odemo pod bizarnom tvrdnjom da nas zbog naše sigurnosti (sic!) ne mogu pustiti jer ćemo se onda grupirati i praviti nerede po okolnim ulicama. Do tada nam je već bilo opako zima i pišalo nam se, pa samo se sklonili u obližnji pub. Pub je, naravno, bio krcat i jedina preostala mjesta bila su u restoranu na katu.
Kako bi nam bilo dopušteno da tamo sjednemo, morali smo naručiti tri glavna jela koja su koštala kao povratna karta za Zagreb - inače su takvi pubovi mamac za izgubljene turiste. U pola ručka, ulijeće par policajaca i naređuje nam da izađemo iz restorana jer ga namjeravaju zatvoriti (valjda isto zbog naše sigurnosti). Kroz prozor gledamo kako ekipa, već poprilično iznervirana jer se ne mogu nigdje maknuti, skače po policijskom kamionu i na dva mjesta raspaljuje lomače. Cijela stvar počinje ličiti na huliganske pijane ispade.
U tom trenutku neka Amerikanka koja je bila s nama u restoranu dobija histerični napad da ona ima umjetni kuk i da hoće desert i još jedno glavno jelo i da ne smije tamo van među divljake jer ako padne onda će joj se umjetni kuk koji je tek jučer presadila rasprskat i komadići će joj se zabit u oko i oslijepit će i oglušit i prestat pričat engleski. Britanski murjaci koji izgledaju sasvim simpatično i trude se biti okej (plus ne nose oružje ni štitove ko što su ovi u Varšavskoj) na ovaj se ispad žešće zaseru i skuže da će imat nacionalni incident ne puste li ovu ludaru van, pa dogovore sa narednikom da se svima nama koji smo gore u restoranu osigura specijalna policijska pratnja iz, kako reče Amerikanka, ”podivljalog područja” (koje zapravo i nije bilo tako podivljalo) i ”uličnih nemira”, jer smo mi, eto, ”paying customers”. I tako nas jedno desetak, uz specijalnu policijsku pratnju, zahvaljujući preskupom fish ‘n’ chipsu bivamo provedeni kroz kordon murjaka na ”slobodu”. Moram priznati da me zaista baca u očaj ideja da kao (histerični) kupac imaš više prava nego što ih imaš kao građanin. I da smo onog trena kad smo kupili prokletu ribu i krumpir kupili i promociju u viši razred građanstva koji više ne mora smrzavati iznutrice s ostalim ”lijenčinama” i ”neradnicima” koji imaju vremena prosvjedovati. Više se nije sumnjalo u naše časne namjere.
Tory scum, here we come - vrlo popularan slogan, koji mi ipak izaziva nelagodu
Fuck fees mi, naprotiv, ne izaziva nelagodu
Welfare not warfare
Falling fees!
Baš prikladno
Usporedba koliko UK troši na obrazovanje u odnosu na Estoniju, Meksiko i Dansku
Now I can't even afford a decent slogan
Pogled iz puba
UPDATE: Britanska se policija, u međuvremenu, pokazala prilično nasilnom. Osobno iskustvo je ipak samo osobno iskustvo, ni manje ni više.
Nedavno sam, posve slučajno, ponovo pogledala Remains of the Day (1993) Jamesa Ivoryja po knjizi Kazua Ishigure (koliko se već slučajno može pogledati cijeli film). Strukturiran je retrospektivno: vođeni smo sjećanjima butlera Stevensa (Anthony Hopkins), dok autom putuje u posjetu svojoj staroj prijateljici Miss Kenton (sada Mrs Benn) (Emma Thompson), na dane zajedničkog služenja u kući lorda Darlingtona između dva svjetska rata. Mamac filma je fino podgrijavana nada da će se neostvarena ljubav dvaju glavnih likova koja traje preko pola života, ovaj puta ipak realizirati. Taj je romantični podražaj uobičajeno organiziran, stvaranjem napetosti između profesionalnog života butlera Stevensa koji želi biti savršen u služenju, njegove emocionalne ”zakočenosti” (abeceda scenaristike ljubavnih drama: pod slovom Z, ta famozna ”zakočenost”) i tihe patnje Miss Kenton koja se udala za drugog shvaćajući da će zalud čekati da joj Stevens ”iskaže svoje osjećaje”. Taj je dio filma najlakše konceptualno potrošiti, ali je ipak majstorski odrađen, zahvaljujući glumačkom simbolu kolektivno nafantazirane britanske hladnoće i emocionalne mutavosti, Hopkinsu (uloga Hannibala Lectera osnažuje, dakako, tu percepciju o potiskivanju koje, u konačnici, rezultira ludilom), ali i tome što Miss Kenton odgovara zlobom na Hopkinsonovu okrutnu distanciranost, što stvara neki tip ravnoteže u tom odnosu, odnosno vuk je sit, koza je cijela, a mi se (ne) nadamo da će se vuk i koza useliti zajedno u štalicu. Ili da će vuk pojesti baku, pa se spustiti po njenoj zlatnoj kosi do staklenog groba u kojem leže bundeve. To nas, doduše, ponešto udaljuje od teme.
Ovaj mi se put kao glavna dinamička crta filma nametnuo odnos koncepta amaterizma i profesionalizma. Stevens je vrhunski profesionalac u svom poslu: savršen butler. Diskretan, točan, beskrajno odan, uvijek na usluzi, vrhunski kontrolira upliv osobnog u javno (otac mu umire za vrijeme važne konferencije koja se održava u dvorcu Darlington, lord koji ne zna što se dogodilo ovlaš ga upita kako je, na što on samo odgovara da je malkice umoran). On se time iznimno ponosi, njegov je posao njegov identitet – savršena usluga njegov je način samoaktualizacije. Ne zanima se za život izvan imanja, ne zna ništa o politici, čita isključivo zato da bi proširio vokabular i učenije se izražavao pred svojim lordom. U jednoj iznimno mučnoj sceni, kada ga jedan od lordovih gostiju stane ispitivati za njegovo mišljenje o nizu konkretnih ekonomsko-političkih problema, želeći svojim sugovornicima pokazati kako niže klase ne razumiju ništa, niti ih išta zanima, Stevens ponavlja kao papiga u loopu (hrv. papiga u povratnoj sprezi): ”U toj vam stvari ne bih mogao biti od pomoći.” Da bi bio profesionalac u svom poslu, on ne smije znati ništa o politici, jer bi bilo kakva distrakcija u vidu interesa objektivno kvarila njegov posvećen odnos prema poslu – ne bi mogao biti nevidljivo tijelo u blagovaonici, ne bi mogao izvesti (perform) nevidljivo tijelo koje reagira na praznu čašu ili ubrus koji je skliznuo sa stola da kojim slučajem sluša razgovore gospode ili da o njima nešto misli. Onoliko koliko je Stevens profesionalac u svom poslu, toliko je lord Darlington amater u svjetskoj politici. Uoči Drugog svjetskog rata, Darlington podržava Nijemce, ne zato jer je neki zao tip, već iz ideje časti – njegov je blizak prijatelj Nijemac stradao poslije Prvog svjetskog rata zbog preteškog tereta ratne odštete koji je Njemačka snosila. Darlington osjeća da Velika Britanija nije odigrala fair play pa smatra da je sad prilika za kompenzaciju. Zato jer je ideološki mekan kao putar, ne postoji kao ni Stevens u blagovaonici, odnosno njegova je ”aristokratska čast” lišena sadržaja u vidu konkretnih političkih analiza - lord Darlington slijepo vjeruje svojim njemačkih prijateljima, otpuštajući sluškinje Židovke što ih dovodi u opasnost da budu deportirane natrag u Njemačku. Zbog empatije prema svom prijatelju, Darlington žrtvuje općeljudsku empatiju. Preciznije, Darlington je nema izvan svoje klase, jer je za njega empatija ono što vrijedi među klasom istih, boljih, među aristokratima. Na njegov amaterizam i amaterizam ostalih ”plemenitih” Engleza upozorava američki sudionik konferencije pokušavajući im objasniti da svjetsku politiku ne mogu voditi ”plemeniti” amateri jer je Hitler kompleksnija politička pojava i on ne igra po uputama iz nevidljive knjige aristokratskog poštenja kako si je to zamislio lord Darlington. Darlington, pored svega, ne može percipirati ni razlike britanskog i njemačkog društvenog ustrojstva i automatski lijepi svoje kategorije na njemačku situaciju – traži dobre momke, a dobri momci su oni koje poznaje, koji su išli na dobra sveučilišta, i znaju druge dobre momke. Politički amaterizam lorda Darlingtona zrcalno je reflektiran u profesionalizmu Stevensa. Obojica su kompletni idioti, jer ne mogu izaći iz kodova svoje društvene pozicije, već umjesto da ih propituju, pokušavaju ih što vjernije živjeti i što savršenije utjelovljavati.
Lik Marka Zuckerberga (Jesse Eisenberg), u osnovi, ne razumije taj isti društveni kod u kojem Stevens i lord Darlington, što bi rekli Englezi, excel, odnosno razvaljuju, a to čini osnovu scenarija izvrsnog filma Davida Finchera Društvena mreža. On ispravno vidi da postoje kodovi socijalne interakcije, ali ne može ih percipirati samo u njihovim pojavnostima, dakle u ovakvom obliku: oni koji imaju mišiće, treniraju veslanje i učlanjeni su u neko nabrijano bratstvo, njih cure vole. Njega ne vole zato jer nema mišiće i nije u bratstvu. On vidi kodove socijalne interakcije na način na koji tipični korisnik facebooka vidi facebook – dakle, isključivo kao interface. Ne može prodrijeti u ono što je također dio socijalnog koda popularnosti, a taj je da su braća Winklevoss (Armie Hammer i Josh Pence) popularni između ostalog zato i što NEĆE postati zlobne blog postove o svojoj bivšoj djevojci i njenom opsegu grudiju jer se to NE RADI. I da će se djevojka u njihovom društvu osjećati dobro. Zuckerberg u osnovi ne razumije zašto se to ne bi radilo, on osjeća bijes zato jer ga je djevojka ostavila, i on će taj bijes jednostavno izliti na tastaturu tako jednostavno kao što će se popišati. Braća Winklevoss poznaju kod, i taj kod se u njihovoj klasnoj strukturi zove kod časti, a njegov je glavni sadržaj socijalno podmazivanje – oni više od pola filma pokušavaju izbjeći da tuže Zuckerberga jer to nije gentlemanski, i pozivaju se na kojekakve polu-institucionalizirane kodekse tipa etički priručnik Harvarda kako bi stvar riješili izvan suda. Jednako tako kao što Zuckerberg ne razumije zašto se tuđa ideja ne mažnjava, jer to nije fair play, jer je ideja ne-mažnjavanja neki lubrikant homogenizacije društvenih odnosa, ne razumije ni kako voditi konverzaciju sa svojom djevojkom. Razlog zašto on to ne razumije jest taj što su mu socijalna krila zakržljala. Naime, bivanje vještim u socijalnim situacijama jedna je od tehnika koja služi između ostalog i zato da kompenzira nedostatak (matematičke) genijalnosti (raspravljam ovdje o reprezentaciji genijalnosti, o liku Zuckerberga u filmu, ne o tome je li Zuckerberg stvarno genijalac ili ne). Zuckerbergu to ne treba, on ne treba biti pristojan prema nikom, jer on sam sa sobom, uz ponešto financijske podrške, može napisati cijeli kod fejsa ili već nešto što će mu donijeti vidljivost Billa Gatesa. Nikome se ne mora uvlačiti u šupak, odnosno, on to tako percipira. On percipira socijalne situacije kao sistematično uvlačenje u šupak i smatra da je njegova smetnja popularnosti iskrenost – dakle nesposobnost da pred svojom djevojkom prešuti da faks koji ona pohađa nije odveć zahtjevan. Ali ono što lik Zuckerberga ne može shvatiti u Društvenoj mreži jest da ovdje ne postoji 0 - 1 struktura, istina i laž, i da se ne radi o prešućivanju, odnosno o tome da se neke stvari ne govore, već da romantična situacija ima vlastitu metafiziku, odnosno da zahtijeva reorganizaciju linije percepcije (preciznije, ne radi se o tome da je ona zahtijeva, već da bi se ona trebala dogoditi po defaultu). Ako me voliš, nećeš reći da sam glupa, jer to nećeš moći ni pomisliti. Ne zato što bi te zaljubljenost privremeno omađijala, već zato jer ćeš vidjeti preko toga, u moj potencijalitet, u ono, u krajnju ruku neosobno, upravo zato jer me ti voliš.
Kao što kaže Leo Bersani,
”The lover seeks to make the lover like himself, but this has nothing to do with the specularity of a personal narcissism. He chooses a boy who already belongs to the lover’s type of being; and then, as Socrates puts it, he pours into the boy’s soul more of the particular god’s ‘inspiration that made the lover choose him in the first place. That is, in making “every possible effort to draw [the boy they love] into being totally like themselves and the god to whom they are devoted”, lovers are at the same time attempting to make the boy more like himself. The lover narcissistically loves the image of his own universal individuation that he implants in the boy he loves, but he is implanting more of what his beloved is, more of the type of being they already share. Far from suppressing the other, the Socratic lover’s narcissism suppresses accidents of personality so that the loved one may more adequately mirror the universal singularity mythified in the figure of the god they both served.’”
(Leo Bersani & Adam Phillips, Intimacies (Chicago and London: University of Chicago Press, 2008), p. 82)
Ali udaljila sam se od teme, sada zaozbiljno, jer Društvena mreža nije film o ljubavi, već o društvenim kodovima. Ono što braća Winklevoss pak ne razumiju, jest da je jednako tako kao što je unfair maznuti nekom drugom ideju za projekt, unfair zvati svog oca da ti sredi sastanak sa dekanom fakulteta. Odnosno, da njihova struktura fairnessa počiva na strukturi unfairnessa i da im je ovo jedna od rijetkih prilika u životu kada će to plastično osjetiti na svojoj koži. Ne razumiju pune implikacije toga da nepoštenje nije definirao Harvardov kodeks moralnog ponašanja, da moral nije stvar elite, niti ono što ih definira kao višu klasu, već da bi on morao moći vrijediti univerzalno. I da se stoga nešto jednostavno NE RADI, ali da se to što se NE RADI mora shvaćati univerzalno, a ne kao princip klasne diferencijacije. Odnosno, da se opseg sisa tvoje cure, niti veličina kurca tvog dečka, niti suša u nečijem seksualnom životu kao znak kakvog tipa osobnog nedostatka ne komentiraju na netu - ne zato jer te to čini manje aristokratom ili manje kul, nego zato jer je to univerzalno u kurcu, odnosno u univerzalnom kurcu. Društvena mreža je u osnovi klasno neutralan film, Fincher ne navija ni za braću Winklevoss ni za Zuckerberga, niti je Zuckerberg uopće opterećen klasom, niti je cijeli narativ filma motiviran klasnom osvetom. On je motiviran i vođen Zuckerbergovim u osnovi tragičnim nerazumijevanjem društvenih kodova.
Uopće nisam spomenula novac kao motivacijsku potku, jer on u osnovi ni ne motivira radnju već postoji kao neki duh filma. Problem je dvojak: s jedne strane, dijelim Fincherov interes, koji nije usmjeren razotkrivanju osobnih pohlepa niti kritiziraju strukture ekonomskih odnosa, već analiziranju nekog drugog tipa motivacije. Međutim, postalo mi je jasno nakon jednog razgovora poslije filma, da sam zapravo u krivu kada mi izostanak tematizacije pohlepe nije sumnjiv. On je, doduše, filmski savršeno opravdan, Zuckerberg je geek, kojeg u osnovi zaista ne zanima zarada. I osnivač Napstera je isto geek, kojeg također primarno ne zanima zarada (to je jasno kad svojoj jednonoćnoj avanturi govori da mu je želja bila muziku dijeliti besplatno) već neki tip društvenog utjecaja. Ali to što mene novac u osnovi ne zanima, pa mi je teško prepoznati novac kao motivaciju, ni to što motivacijski ne zanima ni Finchera, ne znači zapravo da je novac samo amplifier, odnosno da je jedino svojstvo novca da pojačava ono što je već tamo (šupkovitost) ili smanjuje ono čega ionako nema dovoljno (generosity, i poštovanje druge osobe kao osobe, a ne kao sredstva za dolaženje do cilja). Odnosno, naravno da će kapitalističkoj industriji u interesu biti prikazati braću Winklevoss u osnovi kao pozitivce zato jer traže copyright na svoju ideju (koja je, budimo iskreni, al fakat, ajmo jebeno probat bit iskreni, tako i tako varijacija na slične ideje, ko što su i sve ideje zapravo varijacije na neke druge ideje jer na svijetu ima jedno sedam originalnih ideja sve skupa, i ne, nije moguće reći tko ih je smislio jer nije nitko sam nego čovječanstvo u suradnji i nadovezivanju – netko je dao ljestve, netko je prije toga napravio te ljestve, netko je prije toga prepilio drvo, a netko ga je posadio i tako unedogled). I temeljna situacija filma je zapravo da su se braća Winklevoss zajebala jer nisu bili dovoljno kapitalistički mudri, odnosno, previše su brijali na svoj (aristokratski) kodeks. Oni su budale koji previše veslaju umjesto da pišu kompjuterske programe, ali nisu budale zato jer konačno zatraže copyright, i to je u osnovi Fincherova pozicija simpatije prema geekovštini, ali ne i open sourceu. Mislim, okej, bilo bi stvarno previše od Finchera očekivati da će podrivati vlastitu industriju, i zato mi se čini da je ovo najbolje što holivudska mašinerija može proizvesti u smislu kritičnosti. Ta kritičnost nikada neće stvarno biti usmjerena ekonomskim odnosima, već uvijek osobnim hijerarhijama i generativnim kompleksima. Da rezimiram, u stanju sam razmišljati o simboličkom kapitalu, ali ekonomski kapital mi je do te mjere dosadan da mi ni u trećoj reinkarnaciji neće moći biti predmet interesa. Ali to me ipak ne čini kapitalistom, iako me ne čini ni marksistom.
Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.
Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.
Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:
