Zlobna je laž da je London jedan grad. On se u stvari sastoji od nebrojeno mnogo seoceta. Ipak, često se i sama opustim, pa si dozvolim povjerovati u tu zaumnu obmanu. U pravilu me snađu nevolje, a ponekad i ne.
Tog sam petka, kao i većinu petaka, pa bogami i većinu ponedjeljaka, srijedi, utoraka, četvrtaka, suboti i nedjelja, krenula u kazalište. Popodne sam provela prevrćući par identičnih i identično glupih misli po glavi. Bio je to jedan od onih opsesivno-kompulzivnih momenata, kad ništa stvarno ne misliš, odnosno ne možeš domisliti. Tada imam osjećaj da umjesto mozga imam korito kiselog kupusa. Pretpostavljam da većinu ljudi tada počne boljeti glava. Mene glava nikad ne boli, pa u takvim trenucima poželim da me boli, jer bi sigurno boljelo manje nego što me nervira proces kiseljenja misli.
Takva, kupusava, nisam previše vremena ni pažnje posvetila planiranju puta do Laban centra gdje sam naumila pogledati ovo. U programu je pisalo da se od publike zahtijeva da se obuče u crno i ponese crni predmet veličine do 4 cm. To me je još malo iznerviralo, jer ne volim da mi se postavljaju uvjeti takve vrste. Za vrijeme predstave, spremna sam trpjeti sve i svašta, ali ne govorite mi šta da radim prije nego što uopće uđem u kazalište. A i naravno da sam morala izvući crnu majicu iz prljavog veša i praviti se da sam je tamo stavila omaškom. Takve akrobacije u olfaktivnoj autosugestiji me ne čine osobito radosnom.
Londonska svakodnevica zahtijeva neprestanu aktivnu koncentraciju. Kamo god da krenem, trebam prvo sjesti s olovkom, papirom, dva laptopa, A-Z-om, sokom, rum-kolom, svinjskim pečenjem, prokulicama i kolačem kako bi organizirala operaciju izlaska iz kuće. Obično to krene tako da posjetim TFL sajt. TFL sajt zvuči kao sušto blaženstvo suvremene digitalne egzistencije, da ne kažem magični tepih. Omogućava ti da upišeš poštanski broj mjesta s kojeg krećeš i poštanski broj mjesta na koje si krenuo i plink, sajt ti izbaci nekoliko najbržih, najboljih, najpraktičnijih, najprekokrasnijih načina da tamo dođeš. Oćeš zemljom, zrakom, krtičjim rupama, na leđima zmaja ili bijelih zečeva, držeći se za Supermenov plašt ili kurac, varijanata ima nebrojeno, blabla šizofreni subjekti. (Imena ulica u Londonu pružaju slabu utjehu u orijentaciji jer ih najčešće ima po pet šest istih, u raznim dijelovima grada. Poštanski brojevi zato nisu kao ono 10 iljada Zagreb, nego svaka kuća ima svoj.)
Još uvijek nisam kupila printer, nego besramno trošim onaj na faksu, pa nisam mogla isprintati mapu. Umjesto toga nacrtala sam svoju mapu, zabilježila par ulica i brojeva autobusa. Potom je taj papirić u procesu oblačenja kaputa negdje pobjegao, pa mi se nije dalo ponovo ispisivati sve to, uostalom, pa zapamtila sam sve. Mda.
Problem je u susretljivim ljudima. U pristojnim, dragim, nježnim i milim stanovnicima Londona kojima je neugodno reći da ne znaju gdje je neka ulica. Pa onda s tobom stoje i klimaju glavom lijevo desno, i crvene se i gledaju u pod, i nude ti svoj mobitel, i pokušavaju komunicirati jezikom gluhih koji ja, nažalost, ne znam, iako bih ga voljela naučiti. Pa ti onda na kraju pokažu krivu ulicu, krivi smjer, krivu stranu ceste i krivu autobusnu stanicu. A tebi je onda neugodno ne poslušati ih, iako im vidiš u očima da nemaju pojma, ali gledat će za tobom dok ćeš odlaziti, i bit će im krivo ako ne odeš u smjeru u kojem su te uputili, pa onda ti ipak odeš, odnosno odeš nekoliko ulica dalje, i virkaš iza nekog ugla da vidiš jesu li se pomakli i možeš li se vratiti na točku s koje si i krenula.
|
