18.05.2007., petak

Apsolutno može


U Bruxu sam (zovem ga Brux kao da smo si pajdosi). Kod Mili. Mili je od onih apsolutno može ljudi. Kad god je nazovem i kažem - Ja bih došla Mili… i dovela bih sifilističnog djeda, četiri mrtve gumene kokoši, ružnu sofu od umjetne krokodilske kože i epileptičnog psa iz Pennacove serije romana o obitelji Malaussene - Mili uvijek kaže apsolutno može. Mili je rođena u najomraženijenoj zemlji brdovitog Balkana, koja je neki dan pobijedila na Euroviziji. Živjela je u Gabonu kao dijete, pa joj je francuski dobar kao i srpski. Moj srpski je odličan, mogu skinuti i naglasak - šteta za moj francuski koji nije baš nešto. (Profesorica latinskog u srednjoj mi je jednom rekla da mi se dijakritici previše čuju u izgovoru, baš kao u srpskom. Ali samo kad čitam, ne i kad govorim.). Nizozemski, gulp. Ne mogu izgovoriti ni Hoegaarden, ujedno i jedinu stvar koju zaista moram znati izgovoriti.

Brux je lijep kao i u ljeto 2003, iako su posjekli krošnje svih stabala u Quai de Commerce kojom sam svakodnevno prolazila na putu do IETM-a. Sad stabla izgledaju kao oni štapići što se zabadaju u teglice s biljkama kako bi brže rasle ili koji god već kurac to služilo. Tad jedini put nisam bila kod Mili, nego kod K-a. Nismo dugo trajali, jer nismo bili važni. To mi je pomoglo primijetiti da nevažne stvari mogu biti lijepe, i da površina zna igrati neku igru za koju dubina nema daha.

Muškarci na cesti i dalje cokću (tc, tc, tc) za ženama. Nije mi baš ugodno šetkati se poslije predstava kući. Mili živi u sobi koja ima strop od stiropora i zidove s reljefom kontinenata. Ovaj stan je bolji od prošlog, iako je jedan zid u kuhinji pocrnio od, kako ona kaže, buđi.

Za Božić 2005. Brux nije bio lijep jer su Jelki ukrali 300 eura, inzulin i injekcije u tajlandskom restoranu, Rue Antoine Dansaert. Ne mogu se sjetiti da sam se ikad tako prepala kao te noći, 30.12.2005., iako sam znala da nam se ništa ne može dogoditi, da nismo u Gabonu, nego u centru Bruxa… i da sigurno barem neka bolnica radi. Ali kad smo došle ispred zaključanih vrata bolnice zamračilo mi se. Lagala sam Jelki da hrpa njoj nepoznatih riječi na vratima znači da je ulaz s druge strane iza 10 navečer. To nije pisalo, ni na francuskom, ni na bilo kojem drugom jeziku. Pisalo je nešto o dobrovoljnim davateljima krvi. Izmislila sam kako bih dobila na vremenu dok ne smislim šta ćemo dalje. Da nisam zamolila Jelku da se zamjenimo za mjesta u restoranu, da me pusti do zida, ništa se od toga ne bi dogodilo – ali jesam, jer mrzim sjediti nezaštićenih leđa na javnim mjestima. Ne znam jesam li intenzitetom svog straha materijalizirala otvorena vrata hitne službe u pokrajnjoj uličici ili se radilo o nečem drugom. U svakom slučaju bila su tamo.

Jučer sam dobila sms. Seriju smsova. Nešto se čudno događa doma, kažu da je to sve zbog Saturna. Saturn ili ne, žao mi je što nisam tamo. Tražila sam poštu da nazovem Lo ali ništa nije radilo, neki praznik ovdje. Ispilala sam Mili u tri ujutro da mi priča kako ona vodi svoja prijateljstva na daljinu.



- 17:24 - Komentari (19) - Isprintaj - #

08.05.2007., utorak

Grunts for the arts


Mislila sam donedavno da je Barack Obama zapravo Amiri Baraka i obrnuto. Već sam se poveselila.

A evo što sam još pronašla u svom mailboxu.

From: gruntsforthearts@GOOGLEMAIL.COM
Subject: [ART-ALL] Grants for the Arts Cuts
Date: April 18, 2007 9:27:17 PM BDT
To: ART-ALL@JISCMAIL.AC.UK
Reply-To: gruntsforthearts@GOOGLEMAIL.COM

It's time to face up to the inevitable. Time to acknowledge the true
nature of what we face. Time to stare at the naked forces of life.

We will have to lay down the pens and the paintbrushes. Have to buy
sports shower gel and knee supports. We will have to turn off the
computers, the studio lights and the PA systems. I-Pods and pedometers
will be turned on. Some us will even need to buy sports bras.

It is inevitable, but we must be honest and embrace the truth. For
with the massive reduction of funds to the Grants for the Arts scheme
so that the Olympics can be properly funded, artists, and thousands of
them, are going to have to retrain as sports people to ensure balance
is maintained in our society, the world, perhaps even the entire
cosmos.

To assist with the retraining of thought and body that will be
essential in facilitating this shift, an artistic sports day is being
organised for the 26th May, on Hackney Marshes in East London (large
parts of which are being developed for the Olympic site).

We need competitors, equipment and ideas for sports along the line of
dry-land synchronised swimming, the fifteen-legged race and
tranny-boxing. We need bunting and stewards, poster-makers and banner
painters, publicists, musicians and photographers.
If you think you might be able to help, stop wondering cos you bloody well can.

Let us know how you can contribute, promise us you will come, share
your excitement at the forthcoming change in career, write to us
please, at gruntsforthearts@googlemail.com. Let's embrace this time
together, enjoy the sunshine and let the non-artists amongst us
appreciate quite what is happening with this cut.

See http://blogs.guardian.co.uk/theatre/2007/03/this_arts_council_cut_will_dev.html
for Lyn Gardner's thoughts on the matter.

- 16:03 - Komentari (8) - Isprintaj - #

05.05.2007., subota

Zdravoslave, Zdravoslave...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket Šta hoćeš luda zvjeri?


Zdravoslav Svetimirović, 'Narančasto Plavo: problem opanka u izvedbenim umjetnostima na primjeru Tuheljskih toplica 1821-1823' u Marinko Jajčinović (ur.), Suvremeni problemi protokola (London: Routledge, 2009), str. 115-1064, 117

Ovo je primjer ispravnog pisanja referenci prema akademskom časopisu za koji trenutno radim. To naravno nije jedini primjer kako se pravilno pišu reference. To je samo jedan od 30 bilijona ispravnih načina za pisanje references. Svaki jebeni časopis u humanistici ima neki svoj standard. Ma šta je pričam, svaki odsjek na svakom faksu ima svoj način pisanja referenci. Kako je moj doktorat kolaborativni doktorat između dva faksa, svoj ću rad vjerojatno morati predati u dvije različite verzije u odnosu na pravila o pisanju referenci.

Pitala sam svog mentora šta je s tim, zašto se ne postigne neki konsenzus i standardizacija barem na razini University of London. On je odgovorio, gledajući me kao da sam upravo sretno zagrizla u puža netom pokupljenog s livade, da to nikako ne bi bilo moguće, jer svaki sustav referenci ima svoju povijesnu vrijednost, govori nešto o identitetu određene ustanove i slično. Podsjeća me ovo na nešto. Nešto od stoljeća sedmog.

Reference su jedna od stvari koji čine život profesora na faksu (ili studenta koji sprema doktorat) nepodnošljivo dosadnim, pa ponekad i omogućavaju da besmislica prosja (prosja? kakva je ovo riječ? to bi trebalo biti od sjati, prosije? – jel nisu prosije one neke mekinje. Uh.) pravim sjajem.

Pogledajmo samo gore navedeni primjer. Ono što se iz njega može pročitati jest da se članak Zdravoslava Svetimirovića nalazi u knjizi Marinka Jajčinovića. To je okej i sasvim razumno, ne vode sve biblioteke svaki članak u svakoj knjizi posebno, nego se u katalogu često nalazi samo ime knjige. Monografska publikacija (ili serijska) je jedinica za većinu bibliotečnih sustava a ne članak u njoj (iako se i to polako mijenja, koliko sam uspjela primijetiti, neka me netko ispravi ako zna, uvijek volim čuti o razvoju nesuđene mi struke). Dakle, savršeno ima smisla navesti tu činjenicu jer ona naime omogućava da se članak nađe, što je ujedno i JEDINA svrha referenci.*

Ali šta sad. Osim što je potrebno navesti broj stranice gdje se nalazi korišteni citat – što je također razumno - potrebno je navesti i broj prve i zadnje stranice članka, dakle mjesto cijelog članka u knjizi. Zašto? Zašto zaboga? Ako knjiga ima 112 stranica, 110 stranica se nalazi samo i jedino na mjestu 110 stranice. Zašto bi se moralo navoditi i na kojim stranicama se nalazi cijeli članak? To ni na koji način ne pomaže u traženju dotičnog citata. Osim što povećava količinu podataka, pa (valjda) cijela stvar izgleda još ozbiljnije i profesionalnije.

Zašto ja cvilim? Zato, jer profesori ne pišu pune reference kad šalju članak u časopis. Zašto bi i pisali, kad je to BESMISLENO i povećava količinu posla. Nije čak ni da ih namjerno ne pišu, pretpostavljam, nego se smotaju kad prebacuju iz jednog sustava u drugi (svaki časopis ima svoj, svaki WC na svakom faksu ima svoj – remember?) pa ih zaborave. Zato, jer im onda ja moram mejlnuti i poimence ih upitati za svaku od navedenih četiristobilijona referenci. I onda oni moraju ponovo iskopavati te članke iz knjiga koje su možda već vratili u knjižnicu, umjesto da štajaznam šeću psa, uče dijete kako se sigurno prelazi cesta ili kradu patuljke iz susjedova vrta.

Druga negativna posljedica je što polako dolazim na glas kao ”ona analno retentivna luđakinja” koja šalje neke mejlove koji nam kvare popodneva. To mi se NIMALO ne sviđa. Puno bih radije bila na glasu kao ”ona šlampava”. Doduše, ovako je fora. Ostavlja mi prostora da iznevjeravam očekivanja. Nije svaka žaba princ, a neke princeze su drogirane svojom voljom. Moje šlampavo žabstvo će uskoro zasjati punim sjajem, kao što je i do sada u sličnim prilikama. (Zasjati! To je bila ta riječ!)

Pitala sam R-a šta on radi u takvim slučajevima (on je urednik jednog od takvih akademskih časopisa). Rekao je kao dobar dan suseda poglečte kak je danas lepi dan:

Pa izmislim stranice članka, naravno, to radim već deset godina, nitko mi se živ zbog toga nije došao žaliti, a sumnjam i da je bilo tko primijetio. Nisi valjda luda da maltretiraš ljude s takvim glupostima.

Eto, prilika za žabstvo.



*Kaže ona samouvjereno. To naravno nije jedina svrha referenci. Puno važnija svrha referenci jest što one omogućuju razvoj i hijerarhijsku strukturu discipline. Kog se više citira, taj je veća faca. Na stranu to što na svijetu sveukupno postoji jedno 7 ideja s neograničenim brojem varijacija i kombinacija.



- 23:18 - Komentari (13) - Isprintaj - #

04.05.2007., petak

Urota Božića

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Berlin, jedna zgrada u Kleiststrasse, 27.4.2007.

Vidite ove male crveno-bijelo-žute visuljke? To su Djeda Mrazovi s vrećama darova.
(Fotka nije osobita, ali tako je to s ekskluzivnim fotografijama. Da sam duže tamo slikavala, pravim aparatom a ne mobitelom, spazili bi me i pobjegli.)

Kažem vam, ja se tog Božića nikako ne mogu riješiti, gdje god da krenula i koje god godišnje doba bilo.


- 15:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket