Znala sam da će mi se dogoditi da mi vlastiti tekst dosadi prije nego što ga napišem. Lajem taj putopis i špricam ga naokolo već predugo. Sad već osjećam kako me boli grlo od ključnih mjesta putovanja, ”simpatičnih” duhovitosti, lokalnih bizarnosti i ”vrckavih” pošalica. Izgovoriš nešto, i dok to izgovaraš, tvoje ga vlastite riječi jedu, da se više ne pojavi, osim kao ljuska ili kora. Ili kao bijele nakupine gnoja, onog od angine. Neke se stvari ipak moraju odraditi, a to odrađivanje može biti smislom samom sebi.
Puno smo se smijali. Puno, puno. Kada danas mislim o tom smijehu, rijedak mi je. Ništa strašno, tada nije bio takav. Ali nije od njega puno ostalo, pojeli smo ga, zajedno sa slanim ovčjim sirom, churchelom, khachapurijem, bijelim bubrezima i korijanderom.
Ali to je već Gruzija, a mi smo, nakon Istanbula, dva dana proveli u Hopi, vrlo blizu tursko-gruzijske granice. Hopa je jezivo ružna, i to joj dolazi prirodno, bez ikakvog posebnog napora. Sada bi narativna logika i uobičajeni putopisni oksimoroni zahtijevali da kažem da je od te silne ružnoće gotovo lijepa, ali ne mogu. Kad plaziš po nekoj zabiti u Turskoj, ne patiš toliko od nedostatka struje i interneta, već od overloada s Hello Kitty i Michaelom Jacksonom. Koliko god se uvjeravao da ne bi smio, očekuješ da će zabiti biti stare. Ali zabiti nisu stare i autentične, zabiti su nove, plastične i teško podnošljive.
Ali Hopa nije samo ružna, malo je i zabavna. Recimo, fenomen staronovogradnje. Većina zgrada još nije dovršena, a već su propale. Osim toga je još zabavno što sve kuće izgledaju kao da je netko krenuo s jednim nacrtom, al onda mu je taj pao u kanal, po njemu su srale ptice, pas ga je sažvakao, vanzemaljci umaljali sa marsovskom sluzi za telekinezu i slično. Naš junak se ipak nije dao obeshrabriti. Pomislio je, šta će mi glupi nacrt, idem ja to po osiječaju! I onda je tako po osjećaju krenuo graditi drugi kat. Nakon što je primijetio da drugi kat nimalo ne nalikuje na prvi, shvatio je da je život kontingentan, i nastavio još slučajnije lijepiti cigle jednu na drugu OHO ljepilom. Ili čime se već cigle drže jedna za drugu. Pljuvačkom, valjda.
Bilo mu je tlaka nosit višak cigli dolje, bless him.
Ima Hopa i lijepih dijelova. To su lijepa polja čaja. Njih nisam slikala. Ali sam zato slikala čaj u šalici koji se pije. To sam slikala prije nego što sam ga popila, jer tako čaj naime bolje dolazi do izražaja.
U Hopi inače ljudi žive po 700-800 godina.
Exhibit A
U Hopi nismo bili dugo, mislim da sam saštrikala jedno dvadeset centimetara šala za Šama. Dakle, dva dana.
Batumi je grad s druge strane tursko-gruzijske granice koji se odlikuje po tome što su mu skoro sve ulice prokopane, jer popravljaju instalacije već četiri godine. Svaku godinu unajme novu ekipu da ih popravi, ali se ubrzo ispostavi da nisu dobro obavili svoj posao, pa se traže drugi. To mi je ispričala simpatična studentica engleskog koja nam je pokazivala grad. To izgleda otprilike ovako.
Kad padne kiša, često nema vode, ni struje. Pa onda, logično, ni interneta.
Ali, čim zavrneš za ćoše, čeka te neki sasvim drugi prizor.
A sada kratki intermezzo za redovite čitatelje koji vole gramatiku. Brought to you by Jelena Topčić: ”Sluga u jednini ima samo muškorodnu sročnost (taj sluga), a u množini i muškorodnu i ženskorodnu. U jednini je samo OVAJ sluga, a u množini i ove sluge i ovi sluge. Kukavica u oba broja može imati i muškorodnu i ženskorodnu, a hulja u oba broja samo ženskorodnu.”
Vraćamo se redovitom programu.
Kad sam vidjela ovaj spomenik, pomislila sam da su Neue Slowenische Kunst bili jako popularni u Batumiju.
Batumi mi je bio drag. Imala sam sobu sa tri kreveta samo za sebe, nisam doživjela strujni udar paleći svjetlo u kupaonici kao u Hopi, a i fino smo jeli. Mahanjem ruku i beskonačnim zdravicama (gaumarjos!) sporazumijevali smo se sa predstavnicima regionalnog ministarstva kulture, obilazili ateljee lokalnih umjetnika i u predvorju hotela lokali viski što su Irci nosili sa sobom u tuđinu, kako bi se uvijek osjećali baš kao kod svoje kuće. Barem dok se nismo svi porazboljevali od mistične želučane bolesti. Od koje neki skoro i pocrkaše.
Nešto se dogodi s fotografijom na kojoj je lice osobe za koju se još uvijek živo sjećaš kako je jednom nisi znao, sjećaš se kvalitete tog ne-poznavanja.
Kada joj se kasnije vratiš - nakon što si proveo barem 16 sati dnevno, svaki dan, 16 dana, gledajući tu osobu kako jede, spava, plače, povraća, čita, zombija po prostoru, zuri u ekran, dere se, pjeva, ljuti se, gladna i pijana, razdražljiva, s crnim tragom pod noktima, luda od brige, bijesna, zadovoljna, sređena za izlazak u oblačiću Miyakeja, neobrijana, s listićem korijandera zapelim u kutu usana i tragom ruža na zubima, nervozna od čekanja, tek probuđena u 6 ujutro ili tek probuđena u 3 popodne dok si nespretno preskakao preko njenih nogu u autobusu – ono što vidiš dva su lica u jednom.
Ono lice tada, koje nisi znao kako gledati ni što na njemu vidjeti i ovo lice sada, lice koje je postalo zrnato, rastvorilo se i raspršilo, poput naftne mrlje ili mrvica čaja, ne nužno kao posljedica kakvog povjeravanja ili prepričavanja života (kakvi su već mehanizmi stvaranja bliskosti), jer si možda s tom osobom progovorio svega 20 rečenica u 16 dana, a i te su rečenice najvjerojatnije bile o hrani, iscrpljenosti i o tome zašto je, zaboga, daska za wc podstavljena spužvom u rozim apartmanima u Shekiju, već jednostavno zbog toga što se vrijeme provedeno u zajedništvu, kada ga je toliko, nužno (često i nevoljko) pretvara u intimnost. To se vrijeme, omeđeno čvrstim granicama početka i kraja ekspedicije, širi i usitnjava prema unutra, raste kroz cijepanje na sve sitnije komadiće, kao u Zenonovom paradoksu s Ahilom i kornjačom.
16 dana sa tridesetak umjetnika, kulturnih producenata i znanstvenika-istraživača, avionom i busom od Istanbula preko Hope (Turska); Batumija, Tskaltuba, Tbilisija, Telavija (Gruzija); Shekija, Agsua, Cynija do Bakua (Azerbejdžan). Radilo se o drugoj ekspediciji projekta Corners (http://cornersofeurope.org), čiji je cilj omogućiti suradnju umjetnika i znanstvenika s raznih rubova Europe te animirati one prostore, sela i manje gradove kojima nedostaje umjetnički i kulturni život. Sada bih, pak, rado ostala zatvorena u stanu barem 7 dana kako bi temeljito probavila i iscijedila ta iskustva, ali mješalica za beton u obliku tekućeg života radosno se okreće i nestrpljivo čeka da me pretvori u histeričnu kašu živaca.
Ipak, sama količina i intenzitet doživljaja svrbi i nadražuje, te zahtijeva svoju artikulaciju u nekoj strukturi. Umjesto brojeva za natuknice, koristit ću fotografije. Loše su, upozoravam. Vizualno me ne zanima, osim kao dokument i povod za interpretaciju.
Prva zajednička večera u Istanbulu. U sredini su Micki, čija je distancirana fokusiranost u dva tjedna omekšala, ne baš kao marshmallows, ali kao tek dozrela marelica; i Kasia, koja nas je uvela u svoje audio radove pričom o svom licu površine Mjeseca. Sada kad mislim o njoj, vizualno jedva mogu prizvati taj detalj koji se uglavnom najlakše primjećuje na njoj - ali sjećam se priče.
Naravno da je nespretan prijevod smiješan, ali nespretan prijevod uvijek upućuje na to koliko su jezici fascinantni i koliko mi zapravo nastanjujemo upravo njih, više nego kuće, stanove ili našminkane sobe. Nespretan prijevod te uvijek tjera da misliš. O tome zašto se na engleskom kaže ”napraviti” krevet, kao da ćeš svakog jutra krenuti iznova piliti drva. I zašto je našminkati ”napraviti gore (make UP)”, a zbog tog hrvatskog ”gore” potom pomisliš da bi poanta šminke trebala biti da izgledaš bolje, a ne gore. Samo što bi onda išao dolje, ako želiš ići u suprotnom smjeru od gore (make DOWN), ali onda više nisi siguran kako ”napraviti” to dolje kad je to relacioni pojam i ne radi se od fizičkih materijala. I kakve to veze ima s pospremanjem sobe. Na ovom su mjestu svi ionako odustali od čitanja, pa se odmah osjećaš bolje, jer ti je u biti neugodno kad netko čita ono što pišeš. A i ti si se već malko umorio, pa prilegneš u svoju hotelsku sobu u Istanbulu i uvjeriš se, s olakšanjem i radošću, kako ne moraju svi zidovi biti ravni.
A počneš se malo i osjećati ko doma, odnosno ko doma kod Rachel, jer te ljubav prema uzorcima u hotelu Bristol u Istanbulu
podsjeti na ljubav prema uzorcima u obiteljskim kućama u sjeveroistočnoj Engleskoj.
U nekom trenutku ti se naravno pripiša, pa se potom vratiš buljenju u neravni zid pitajući se zašto pola čovječanstva briše dupe papirom a druga polovica ga tušira vodom i postoji li kakva metafizika koju bi na to mogao zalijepiti. I koliko će samo biti potrebno natezanja da i o ovome složiš neku žovijalnu teoriju.
Ali ne pitaš se
What is the purpose of such folly?
jer je folly ionako ono što čuva ovu dolinu suza od potopa.
(Brzi search otkriva da je ovaj stencil zapravo reklama za knjigu Berrak Yurdakul, iako sam bila uvjerena da je riječ o kakvom revolucionarnom sloganu. Koliko god mi advertising bio mrzak, ne mogu reći da ovo nije dobra ideja. I da se duboko nadam da joj je i knjiga dobra, iako joj je sajt kičast a tekstovi postani kao slika od čega mi spontano rastu crvene fleke po tijelu. Plus sajt joj otvara neki video oblaka u potrazi za smislom. Brrrr.)
Međutim, za svaki idući stencil kojeg si usnimio ne možeš si pomoći da se ne pitaš je li i to sad kakva reklama, primjerice za novu knjigu Naomi Klein ili Davida Ickea.
Iz paranoje te izvuče ovaj prizor, kojeg odmah pohitaš obijesiti svom roditelju anarhistu komunistu na fejzbučni zid.
Samo sat poslije, već si u minibusu za aerodrom i slikavaš brodove zaštićene bodljikavom žicom, pitajući se hoćeš li stići na vrijeme na let za Batumi jer nisi krenuo šest sati prije leta, kako inače običavaš. I smiješ se u sebi kada se sjetiš Labrovićeve iznenađene face kada si ga pitao zašto je umalo zakasnio na let za Istanbul. Kao da objašnjenja zašto bi netko mogao propustiti let nisu gluplja od propuštenih letova. A onda se još malo pitaš zašto, ako već pišeš u drugom licu jednine, pišeš još i u muškom rodu.
Putopis se piše nakon što posjetiš neku zemlju, jel tako? E, pa, predputopis je književna forma čije porijeklo vuče korijene iz zagrebačkog radničkog kvarta Rudeš, preciznije iz birtije lokalnog hotela Gaj u kojoj radi legendarni konobar Josip. Josip meni ponekad kaže da babe u njegovom selu imaju riječ za žene kao što sam ja, ali da mi je neće reći da me ne povrijedi. Usput me još i pita znam li kako je završila Amy Winehouse i šta sam došla čitat knjigu u birtiju za vrijeme tekme, jel to da mi možda bude mirno i tiho.
Forma predputopisa je još nedovoljno popularizirana, a piše se prije nego što posjetiš neku zemlju, jer šta ćeš trošit riječi o onome što se dogodilo, kad se to ionako već dogodilo. Bolje napisati par riječi o onome što bi se moglo dogoditi, ili o onome za što ne znamo da se nije dogodilo (unknown unknowns) i javno otkriti vlastitu predrasudljivost. Ovaj tekst inspiriran je jednim ručkom u blizini azerbejdžanske ambasade na Srebrnjaku kad smo Željko Zorica Šiš, Lala Raščić, Sonja Soldo, Siniša Labrović i ja proždrli 4 bečka (oni, i malo ja, onoliko koliko sam uspjela vilicom dograbit sa Sonjinog tanjura kada bi ona, ništa ne sluteći, skrenula pogled) i jedan tanjur jetrica (ja) i zalili ih gemištom u iščekivanju da nam simpatični službenik azerbejdžanske ambasade (koji samo mijenja frenda na toj dužnosti) rukom ispiše vize. Ručku je prethodilo oduže zajedničko ispunjavanje zahtjeva za vizu prilikom kojeg je The Emina (svi je znate i volite) autoritativno tvrdila da u polje ”razlog posjete” trebamo upisati ”posjeta”, na šta sam ja tvrdila da u azerbejdžanskoj ambasadi sigurno ne radi John Cleese. Lala je kasnila, pa nije s nama ispunjavala formulare, al je zato odmah uspostavila ono što jedan suradnik u Centru za dramsku umjetnost u svojim fejsbuk statusima zove ”bremenitim aj kontaktom” sa službenikom ambasade zbog kojeg joj formular nije ni bio potreban te je dobila vizu na golo tijelo. Šiš me je plašio da ću ostati na gruzijskoj granici i tužno mahati njima ostalima jer sam napisala ”research and artistic project” pa je on mudro napisao ”visit in the framework of the XY project” što je zaista bilo mudro, a k tome i istinito i u skladu s pozivnim pismom, ali mi se nije dalo ponovo printat prazan formular, pa sam ostavila kako sam i napisala nadajući se najboljem. Povrh toga, nisam mu htjela priznati da je, iako očito potpuno paranoičan, možda čak i u pravu. Siniša je htio znati u kojem je on stanu smješten u Bakuu, ako je Šiš smješten u stanu 11, na što se Sonja prigodno našalila da je svih nas 30 smješteno u stanu 11, uključujući i sve rođake od autora pozivnog pisma. To je baš bilo smiješno. Iako, svima je nama na pozivnom pismu pisalo stan 11. Uglavnom, na ručku se pokazalo da ja, koja jedina idem tamo kao researcher, dok ovi ostali idu kao umjetnici, nemam blagog pojma o Azerbejdžanu i da gajim (tvrde oni) iracionalan strah od toga da će nam autobus kojim ćemo se dva tjedna klackati od Hope do Bakua izgledati kao onaj u Ko to tamo peva, iracionalan strah od toga da tamo neće biti alkoholnih napitaka (iako, čini mi se da i Šiš dijeli taj iracionalni strah, a ni ostali nisu daleko) te iracionalni strah da će mi netko otet alkoholni napitak koji donesem sa sobom. Posramljena tim nedostatkom spoznaja, the sad bastard in me proveo je subotu ćireći po internetu i skupljajući informacije o Azerbejdžanu i Gruziji. Poneke ću ovdje zabilježiti, čisto da poslije mogu likovati kako su ih pisali neki turisti koje nemaju pojma, i da to UOPĆE ne govori ništa o PRAVOM Azerbejdžanu i još pravijoj Gruziji koje ćemo mi dubinski upoznati u dva tjedna u sklopu ovog EU projekta koji ne, nipošto nije turistički već mi baš idemo, ono, dotaknut drvo života.
Dakle, izbor iz liste stvari koje navodno ne smiješ raditi u Azerbejdžanu prema Wikitravel. Ali ja to sve moram osobno provjeriti.
Ne ispuhuj nos za vrijeme objeda, pa ni diskretno. To se smatra iznimno nepristojnim.
Ne čačkaj zube za vrijeme objeda, pa ni diskretno. To se smatra iznimno nepristojnim.
Ne podiži noge dok sjediš i izbjegavaj pokazivati svoje đonove drugima. To se smatra iznimno nepristojnim.
Ne osmjehuj se Azerbejdžancu na ulici, jer će te gledati kao da si čudan ili ”mentalno hendikepiran” (ovu frazu moram stavit pod navodnike jer me opako nervira, op.prev.). Ne pristoji se osmjehivati u javnosti. Ako se osmjehneš Azerbejdžancu na ulici, on će pomisliti da ga ismijavaš i da nešto nije u redu s njegovom odjećom ili kosom.
Ne psuj na javnom mjestu, niti u razgovoru s drugima, niti sa samim sobom. To se smatra iznimno nepristojnim.
Ova prva tri zvuče relativno podnošljivo. Doduše, ovaj dio da ne dižem noge čini mi se ekstremno zahtjevnim, jer inače sjedim s nogama oko vrata i nožnim palcem čačkam zube za vrijeme obroka, ali mislim da ću uspjeti u tome. Ali ovo s osmijehom, moram priznati, zvuči kao neka zapadnjačka budalaština. Mislim, okej, shvatila sam, Azerbejdžanci se ne osmjehuju kao njujorške konobarice koje ostavljaju dojam glumica na castingu za zečeve iz Lynchovih filmova i hvala im na tome, ali baš da će misliti da si ”mentalno hendikepiran” ako ti pobjegne osmijeh u javnosti, to mi stvarno miriši na neku tešku kulturnu predrasudu moronskog tipa. Problem s vodičima jest da ih uglavnom pišu Amerikanci, koji imaju vrlo bizaran koncept pojma ”osmijeh”, a povezan je uglavnom sa zubnom industrijom i potrebom da sve te pare ulupane u implantate i krunice dobiju neki smisao. No, provjerit ćemo. Sramežljivo ću se osmjehivati na ulici u sklopu svog istraživanja i pokušat ne popit batine zbog toga. Što se tiče psovanja, računam da se psovka ne računa ako je samu sebi promrmljam u bradu na svom materinjem jeziku, te da Azerbejdžanci još uvijek nemaju ugrađen mikročip s google translateom - dakle, na sigurnom sam.
(Ovaj post će biti updejtan kako budem širila svoje predspoznaje o Gruziji i Azerbejdžanu, za prijatelje Azeru.)
...
Nekoliko dana poslije, posvetila sam se Bradtovom vodiču po Gruziji. Pažljivo ga čitam, hipnotizirano trepćući.
”Gruzijce karakterizira ono što je povjesničar W E D Allen zvao 'estetskom neodgovornošću'; odnosno, kako kaže pisac Laurens vand der Post, oni i Irci 'razvijaju kreativne načine pozitivne upotrebe neodgovornosti'. Oni su impulzivni i strastveni, a gostoprimstvo i zabava su im najvažniji. Za razliku od ozbiljnijih Armenaca, koji su pretrpjeli nekoliko pokušaja genocida, Gruzijci su uspjeli proplesati kroz povijesni tunel, i izaći s druge strane s osmijehom na licu.”
Svega par stranica prije, u istom vodiču, mali detalj. Navodi se kako je 9. travnja 1989. vlast poslala tenkove i specijalne postrojbe Ministarstva unutrašnjih poslova da uguše demonstracije protiv ruske vlasti u Tbilisiju. Ubijen je 21 demonstrant. Radilo se uglavnom o mladim ženama koje su proglašene mučenicama.
Možda su i one tako proplesale kroz tunel, pa završile na drugoj strani. Neživoj strani. S osmijehom na licu.
Nisam sigurna vježba li autor ovog vodiča estetsku neodgovornost prema povijesnim činjenicama i zdravom razumu, ili je na pola knjige zaključio da mu se piše neki drugi žanr.
Bizarnosti ima još, ali izdvojit ću samo dvije posebno slatke. Autor tvrdi da gruzijski ima poseban rod specijalno za životinje (žive ne-ljude), te da se recepcioneri hotela u Batumiju uvrijede ako ne želiš dogovoriti susret s prostitutkom.
Ne mogu dočekati da nekog krenem ispitivati o tome na licu mjesta. Ali sada već sjedim u hotelu u Hopi, blizu tursko-gruzijske granice, pa je vrijeme da prestanem pisati predputopis.
Nastavimo gdje smo stali dok je još bila zima, ja i mojih nekoliko zavađenih ličnosti. A i sad je opet zima i pingvini griju krilca na radijatorima, pa izgleda kao da nisu prošla tri mjeseca od kada smo zadnji puta pompozno najavile post u nastavcima.
[Inače, u međuvremenu sam saznala da ovaj blog čitaju i ljudi koje nisam vidjela gole, od kojih nisam posudila pare (još!, ali to se lako da ispraviti), na čijim sofama nisam pokisla spavala i s kojima nisam oženjena na fejsu, pa sam sad i više nego inače u stanju konstantne neurozne nelagode od egzistencijalnog užasa i ontološke nepravde općenito, tako tipične za soj intelektualnih insekata kojem pripadam.]
Dakle, dok je Charlotte Smith* (ne znaš ko je Charlotte Smith? Opet si poskrivećki čitao Lacana na satu opće biciklističke kulture!) pozivala da joj se pridruže ”sve prave žene i ljudi od vjere” u denunciranju pomame za biciklima kao ”nepristojne i vulgarne”, Ellen B. Parkhurst, žena jednog njujorškog svećenika slavila je prednosti vožnje biciklom u washingtonskom Evening Timesu, u mom neoliberalnom prijevodu:
”Naravno da ne vjerujem da je bicikliranje nemoralno. Djevojka koja jaše na kotaču izdiže se iznad sebe i svoje okoline. Ona udiše čistiji zrak, vidi svježije i ljepše prizore, i bavi se tjelovježbom više nego što bi to inače činila. I to je za nju iznimno dobro!”
Medicinska je literatura isprva biciklizam smatrala lijekom za sve bolesti, od astme i dijabetesa do srčanih mana i proširenih vena, dok je jedna znanstvena studija pripisivala smanjenu stopu smrtnosti od tuberkuloze kod žena iz Massachussettsa upravo činjenici da su često vozile bicikl. Bicikliranje u Chicagu odlučujuće je djelovalo na smanjenje korištenja lijekova protiv bolova, te na smanjenje potrošnje cigara jer su biciklisti previše vremena provodili vozeći se da bi stigli pljugati. Ukratko, bicikliranje je liječilo tada još nepostojeći AIDS, pretvaralo pola kile šampinjona u zgodne dvadesetogodišnje studente medicine, torijevce u komuniste, kaktuse u mentu i Horvatinčića u Teodora Celakoskog.
Vrijeme je za kratki intermezzo uz klasičnu muziku po vašem izboru i čips od svinjskih ušiju.
Kako to obično bude, neki su postepeno uvidjeli i brojne opasnosti za zdravlje do kojih dovodi neadekvatna upotreba bicikla. I svinjskih ušiju. Tako je Dr. Benjamin Ward Richardson smatrao da bicikl svakako trebaju izbjegavati mlađi od 21 jer im se u vožnji oštećuje nerazvijena kralježnica. E.B. Turner, dopredsjednik Sindikata biciklista Engleske, tvrdio je da se žene, iako je pedaliranje kao takvo dobro za njih, ni pod koju cijenu ne bi trebale natjecati na biciklističkim utrkama jer, i sad dolazi argumentacijska linija čvrsta kao stijena,
”bilo što što nalikuje utrkivanju biciklom zacijelo je štetno za sve žene.”
Moralno konzervativne 1890. ponajviše je izluđivala pojmovna kombinacija žene, bicikla, spolnih organa i reprodukcije. Iako je stav da bilo koji tip fizičke aktivnosti šteti ženskoj reproduktivnoj sposobnosti do tada već poprilično doveden u pitanje, neki su se ipak bojali da bi žene biciklirajući mogle ozlijediti svoj pelvis. Odnosno - i, dakako, puno gore – bojali su se da bi ih oblik sjedala mogao previše stimulirati. Jedno rješenje tog problema bilo je podizanje ručki na ženskim biciklima, kako bi one sjedile uspravno, a ne ležale na svom klitorisu, što su valjda dotad radile umjesto da idu s mjesta A na mjesto B. Drugo je pak rješenje bilo proizvodnja specijalnih ženskih sjedala, sa puno kraćim vrhom, odnosno bez njega.
Exhibit A: kako ne voziti bicikl. Ovu je vježbu snimila Dragana, a ona joj je i dala ime: Pičkolet.
Socijalna sramota nije ništa manje užasna od zdravstvenih opasnosti, pa je tako u Dnevnoj pčeli Omahe, 1. rujna 1895. objavljen popis stvari koje bi žena trebala izbjegavati u i okolo vožnje bicikla:
Ne boj se.
Ne nosi bočicu za vodu.
Ne nosi štap za golf.
Ne onesvješćuj se posred ceste.
Ne nosi muško pokrivalo za glavu.
Ne nosi uske podvezice.
Ne staj u motelima.
Ne zaboravi alat.
Ne pokušavaj voziti 100 milja.
Ne juri niz brijeg.
Ne govori: ”Opipaj mi mišiće.”
Ne kritiziraju tuđe noge.
Ne hvali se kako si dugo vozila.
Ne nosi odjeću koja ti ne pristaje.
Ne nosi nakit.
Ne pudraj lice dok si na cesti.
Ne nosi biciklističku obuću.
Ne idi u crkvu u biciklističkoj opremi.
Ne zamišljaj kako te svi gledaju.
Ne pokušavaj voziti u bratovoj odjeći da bi vidjela ”kakav je osjećaj”.
Jako sam ponosna što se slijepo pridržavam većine ovih pravila, čak sam i brata nabavila kako bih mogla ne voziti u njegovoj odjeći, ali ne mogu se odvići od navike da posvuda vučem svoju palicu za golf. Sigurno će me jednom doći glave.
No, umorila me ova repetitivna negacija, vrijeme je za jedan Fat tire, jedinstveni ale s prirodnom i prirodno identičnom aromom bicikla.
A sad zaplešimo uz ovaj lijepi video klipić s Marcellom M. u glavnoj ulozi. Uzaludno potražite žabu i bicikl u njemu.
Trebala bih napisati i treći nastavak ove pripovijesti, ali sada već umirem od dosade od pisanja o biciklima. Zato vi lijepo nabavite knjigu: Wheels of Change: How Women Rode the Bicycle to Freedom (With a Few Flat Tires Along the Way) iz koje sam saznala ove vesele bizarnosti i uživajte.
* Charlotte Smith je bila poprilično šašava, ali (zapravo, vjerojatno baš zbog toga) napravila je puno dobra. Osnovala je ženski sindikat za državne činovnice, pokrenula dva časopisa - Zaposlena žena i Žena izumitelj, te osnovala udruženje poslovnih žena. Zahvaljujući njenom lobiranju, U.S. Patent Office je 1888. počeo objavljivati liste žena izumitelja. Međutim, najzabavniji i najperformativniji dio njene karijere svakako je njena navika da mlati muškarce kišobranom po glavi ukoliko nisu pokazali dovoljno poštovanja prema ženama. Procjenjuje se da je tako uništila kakvih 5 000 kišobrana.
Neki dan sam u Teslinoj srela jednu postojeću čitateljicu svog bloga, zovimo je Sabina Sabolović iz kustoske udruge WHW koja ove godine predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu, iako joj to, dakako, nije pravo ime, a i ovo ostalo sam izmislila pošto je Željka zapravo stjuardesa. Sabina (u daljnjem tekstu Sabi, iako joj to nije pravi nadimak) je prvo pohvalila moj fizički izgled (ljubi je majka!), a potom se požalila da često klikće kao galeb na moj blog a da tamo još uvijek stoji prastari post i moja fotka od koje joj se povraća. Ovim posljednjim komentarom pomalo je dovela u pitanje kompliment iz prethodne rečenice, ali stoički sam to podnijela, jer si mislim fotka nisam ja, fotka je fotka (a foka je foka!), što je bilo inspirirano jednom raspravom kad je Dobrica rekao da će si urezat kopirajt znak na čelo kako mu Aco više ne bi modificirao fotke ali sam mu ja objasnila da bi to samo značilo da Aci više neće biti dopušteno njega modificirati time da mu capne komad tijela ili drugačije aranžira udove na što je Marcell rekao da kako ja dopuštam sve i sva, da je muško žensko a žensko muško a onda odjednom fotka nije čovjek. Malo me je zbunio tim komentarom, ali nisam to pokazala, jer do sebe držeća osoba ne pokazuje da nema pojma u internetskoj raspravi nego se raspravlja do posljednje kapi piksela.
Ukratko, budući da volim podilaziti svojim čitateljima, posvetit ću ovaj post Sabi. Taj će čin ipak biti samo formalan, jer ću se u postu pozabaviti onim što mene zanima, dok Sabi za tu temu ne haje ni pišljiva boba. Ali vrijeme je da počne, jer će vjerojatno biciklom u Veneciju s obzirom na odobren budžet. Tema je, dakle, bicikli. Nedavno sam krađom, financijskim inžinjeringom i utajom poreza došla u privremeni posjed jedne knjižice koja se zove:
Kotači promjene: kako su žene vozile bicikl u slobodu (s pokojom probušenom gumom) a napisala ju je Sue Macy.
Kotači promjene imaju više slika nego teksta, što se dobro uklapa u moju novogodišnju rezoluciju da samo gledam slike, a tekst izbjegavam te da se hranim sunčevim zrakama. Knjiga se ne bavi bundevama, šparogama i dizajnom interijera, iako joj to sugerira naslov, već povezanošću bicikla i ženske emancipacije na američkom tlu.
Uglavnom, izvjesni Albert Pope je 1878. lansirao američku biciklističku industriju svojom markom bicikla Columbia, a tome je prethodilo nekoliko koraka koje ovdje neću opisati (bavite se i vi financijskim inžinjeringom!). Budući da nije bio budala, brzo je shvatio da proizvodnja bicikala mora biti popraćena proizvodnjom potrebe za biciklima, odnosno širenjem svijesti o tome koliko je bicikl neophodan svakom dvonožnom biću, ali i lobiranjem za zakone koji bi uopće omogućili vožnju biciklom parkovima i ulicama, jer je, naime, ona bila zabranjena, sve u svrhu zaštite konja. Kako je Samuel G. Hough dirljivo zavapio 1881. u sudskom procesu protiv trojice biciklista koji su kršili zakon vozeći se Central Parkom,
”Smatram da je bicikl najopasnija stvar po život i vlasnišvo koja je ikad izmišljena. I najbolji konji ga se boje!”.
Iako je Pope obilno financirao obranu trojice biciklista, izgubili su proces. To ga nije spriječilo da se pridruži Ligi američkih vozača vozila na kotačima (skraćenice L.A.W.) koja je promovirala interese biciklista i štitila njihova prava, lobirala za ukidanje zabrane vožnje biciklom po gradu, ali i organizirala biciklističke utrke, izrađivala biciklističke mape, preporučivala restorane i hotele u kojima su bicikli bili dobrodošli (ovaj dio, moram priznati, nije mi jasan – nije kao da se bicikl svako malo zaželi paradajz juhice, pa vapi da ga se pusti u restoran, ili se poželi odmoriti u hotelskoj sobi. No dobro.). Nego, da skratim, i dođem više do žena, već 1895. u Americi je bilo 126 proizvođača bicikala koji su proizveli oko pola milijuna ovih vozila.
Ipak, nisu svi bili oduševljeni ovom ljubavlju Amerikanaca prema biciklima. Charlotte Smith, pedesetpetogodišnja kći irskih imigranata, provela je desetljeće boreći se za prava zaposlenih žena, ali je sredinom 1896. pronašla novu zanimaciju. U proglasu koji je objavila njena udruga Liga za spašavanje žena, Charlotte je napisala, a ja slobodno i nesputano prevela
”Bicikliranje kod mladih žena pomoglo je rapidnom povećanju broja nesmotrenih djevojaka koje će u konačnici završiti kao crne ovce Amerike. Bicikl je đavolji pomoćnik koji moralno i psihički uništava žene.”
Charlotte Smith je, dakako, bila u pravu. Ali povijest je nije voljela. Kako će bicikl nastaviti
korumpirati poštene djevojke pročitajte u idućem nastavku ove napete pripovijesti.
Plaćeni oglas: ako netko poželi objaviti ovu knjigu na jezicima naših naroda i narodnosti, ja se neću ustezati da je cijelu prevedem, uz obilnu novčanu naknadu koja bi mi omogućila lagodan život uz puno gina.
Čini mi se da sam dosegla neki stupanj zasićenja apstraktnim, kao kad, recimo, želiš začiniti čaj žlicama apstraktnog i više se jednostavno ne otapa. Tekućina više ne prima, i apstraktno ostaje na hrpici u sredini šalice, izgledajući kao da ne zna gdje bi se djenulo. Onak, crveni se i neugodno mu je, i svi se super zabavljaju, ono, tulum u čaju a Ono je nekako višak.
Počelo je sa seitanom još prošle godine. Pa onda kruh, pa biciklopopravljačka radionica u Močvari, i na kraju, božemeprosti, heklanje šala. Sve neke stvari koje se rade rukama, i to bez tastature. Zapravo, primijetila sam da se nešto događa tek nedavno, kad mi je postalo jasno da su jedini blogovi koje s veseljem otvaram oni o biciklima.
Međutim, problem je što se zapravo nekako ne mogu ”bondati” s praktičnim. Mislim, ne znam kako da to radim. Napravila sam seitan, pa još jednom i još jednom, i ok. Skužila sam foru. I šta sad, kao, iste radnje bi trebala ponoviti svaki puta kada želim jesti svoj seitan? Ma da. Ili, centriranje kotača. Došlo mi je da ”duvam lepak u kesu” onaj dan kada smo na biciklopopravljačkoj radionici radili centriranje kotača. Četvrtinu kruga lijevo, četvrtinu kruga desno, i tako cicmuljiš po svakoj žbici dok, kao, kotač ne bude centriran. Seriously?
Prvo, da bih uopće primijetila da nije centriran, perceptivna kakva jesam, kotač se mora okretati kao pijani hulahop na biciklu. Osim toga, motorički sam izazvana, poslužimo se elegancijom direktnog prijevoda izmišljene fraze s engleskog. Kako da zavrnem nešto četvrtinu kruga ako taj krug ima promjer od kakvih 4 mm?
Mislim, neke stvari su objektivno fascinantne. Recimo, ne znam znate li da se navoji okreću u smjeru kazaljke na satu ako ih želite zavrnuti, a obrnuto od kazaljke na satu ako ih želite odvrnuti? Hoću reći, postoji neka logika oko tih navoja, a ne samo ono da bezveze okrećeš, zavrćeš i navrćeš [na ovom mjestu bi se pažljivi nepostojeći čitatelj ovog bloga mogao zapitati jesam li možda živjela u kanti 32 godine. baš je neodgojen.] Ili, žbice se onako križaju u korijenu prije nego što se krenu radijalno širiti od središta?! To je baš ono, magično. Oduvijek sam mislila da one jednostavno ravno idu od središta prema gumi, a kad tamo, one se nekako ISPREPLIĆU [na ovom mjestu bi se pažljivi nepostojeći čitatelj mog bloga s pravom mogao zapitati ne samo imam li kuglagere umjesto očiju, nego i jesam li ja jedna od onih ljudi koji druge ljude zamjenjuju šeširom]. Ili, znate li da onaj središnji dio kotača ima onako, kad se otšarafi, neke kuglice unutra? Koje su magnetizirane. Mislim, ideja tih kuglica je super seksi, kao, vidi, kuglice, i one se sad nekako okreću, i to je ono, vau. Ali onda kada se one trebaju očistiti s WD-40, pa skakuću po stolu dok ih ti loviš šrafcigerom (koji se u toplijim krajevima Hrvatske zove kalorifer. Ili kaciola. Ili katriga.) nadajući se da će ih privući magnet – to je uistinu neprilično.
Jučer sam jednog dragog prijatelja Smotanog Sentimentalnog Sveznalicu (koji, inače, nikad ništa ne lajka na fejsu niti igdje drugdje, već mi komentarom razveseli dan i tjedan i mjesec i ljudsko postojanje općenito) trenutno na pečalbi u Bostonu, uvjeravala u blagodati google readera. Kako su mi postavke takve da me se ne može naći google pretragom, morala sam mu poslati link na stranicu sa svojim šeranim stvarima da bismo se povezali. Šviznula sam od potrage za tim linkom jer mi je oduzela skoro sat vremena – bila je to jedna od onih situacija kada tupavo žmirkate u ekran bivajući bolno svjesni da vam rješenje pleše trbušni ples na nosu uz luđački kez. Poželite se pojesti počevši od lijeve potkoljenice, preskačući dupe od narančine kore.
Kada sam ga konačno našla, i spremila ostatke nepojedenog slatkog mesa u zamrzivač za sutra, malo sam ćirnula na taj svoj feed. Budući da sve šeram na friendfeedu preko bookmarkleta, greader šer mi je prilično suhonjav, gotovo da ni ne postoji. Ipak, jedna od stvar koju jesam šerala, rad je Catherine McEver Embroidered Wonder Bread. O njemu sam još proljetost željela pisati, ali, znate, proljetos je bilo ono vrijeme kada sam opsesivno skupljala riječi za zimnicu a sad to vrijeme VIŠE NIJE. [Šreća sa š. Šuškavo oduševljenje koje švakim danom postaje šve veće. Šloboda!].
Ganuo me je taj rad. Pažljivi nepostojeći čitatelj ovog bloga sigurno je primijetio da barem u svakom trećem postu spomenem neki goblen, tabletić, macramé ili neku sličnu čipkovitost. Imam ambivalentan odnos prema ručnom radu. Imaš ambivalentan odnos prema svemu, Una - šapće mi pažljivi nepostojeći čitatelj ovog bloga kolutajući očima - kako je ovo drugačije, molim te? Pa, nije drugačije - kažem ja tapšajući ga po nepostojećem lijevom ramenu malko prečvrsto, sve dok me ne počne boljeti postojeća desna ruka. Gobleni, ručni rad, pletenje – sve mi je to dugo vremena bilo simbol najgoreg kiča i neukusa. Povezivala sam ih s patrijarhatom i vezivanjem žena za kuću, zadahom privatnog i obiteljskog u onom duboko ograničavajućem smislu, besmislenim picajzliranjem koje je toliko opsjednuto detaljima da mu cjelina može pišati po glavi bez da uopće primijeti. Goblene, bila sam uvjerena, vole oni koji misle da je umjetnost filigranstvo i mjere kvalitetu umjetničkog djela brojem povučenih linija kistom. Goblen je druga riječ za sve ono što ja duboko prezirem – tu univerzalnu provincijalnost ljudske rase, tu pettiness i trivijalnost, trač koji ne ide za tim da analizira odnose i situacije pokušavajući doći do nekog uvida, već je sam sebi primaran cilj. Ali opet, baka mi je voljela goblene i imala ih je posvuda. Druga baka nam je plela rukavice i šalove cijeli život. Obje su te žene ostale udovice sa po dvoje maloljetne djece, jedna od njih čak nikada nije ni radila prije smrti muža, a svo četvero djece su završili fakultete (ne mislim da je završavanje fakulteta nevjerojatno bitno samo po sebi, već to spominjem u financijskom kontekstu – kao samohrane majke tinejdžera šezdesetih godina prošlog stoljeća uspjele su ih financijski toliko zaštititi sa po JEDNOM svojom plaćom da nitko od njih četvero nije bio prisiljen ići raditi već su mogli ići na fakultet. NESUMNJIVO I ZATO ŠTO JE OBRAZOVANJE TADA BILO BESPLATNO. NUDGE NUDGE WINK FUCKING WINK). Rachel plete. Ali, možda najzanimljivije od svega, moj tetak, dugogodišnji ravnatelj jednog od riječkih zavoda HAZU, jedini strastveni obožavatelj nogometa u obitelji koja je inače genetski apsolutno i nepobitno alergična na nogomet [bratić s druge obiteljske strane, režiser dokumentarnih filmova, bi mi sad kopačkom uneredio frizuru da ovo čita jer je i on naime obožavatelj nogometa] - on je također pasionirano izrađivao goblene. A ako će mi od nečeg srce poskočiti, onda je to paradoks – volim paradokse kao što drugi ljudi vole šnicle. S time da su mi rodni paradoksi specijalna poslastica – to su paradoksi s preljevom od čokolade i puno šlaga od punomasnog vrhnja. Dakle taj moj tetak, obožavatelj nogometa uz koji se često veže nasilništvo, nacionalizam, primitivizam, idiotluk, agresivnost, i ostale karakteristike mačo kulture, jednom rječju zdravkomamićizam, bi lijepo, kada bi se vratio s utakmice, a prije nego što će se posvetiti povijesti prezimena u Kastvu, išo si nabost jedan goblenić. Mislim, jebiga, sad dođe ono srce internetsko od zagrade i trojke, nema šta drugo. Jasno mi je, nogomet je danas postao glavna kul zanimacija nove ljevičarske intelektualne elite, i naravno da nema ništa esencijalno u nogometu što ga veže uz mačo konstrukte, i drago mi je da je tako, super, oglićno, nadam se da će i dalje privlačiti simpatične štrebere. I sigurna sam da uz mog tetka postoji još cijeli niz muškaraca koji su izrađivali goblene, možda postoji i Reclaim the Goblen muški klub, dapače, mora da je netko o tome već napisao doktorat, ali, priznat ćete bez da vam zavrnem ruku u indijanskoj vatri, da cijela stvar nije baš tako česta. So, anyway, osim onog krutog NO GOBLEN EVER mjesta, razvila sam i meko mjesto za goblene i ručni rad u svom srcu i nisam više tako sklona vezivati ih isključivo uz ONO NAJGORE ŠTO JE LJUDSKA RASA IKAD DALA. Dapače, mislim da će mi Deborah pokazati osnove pletenja na vikendu s geekovima u Moravicama idući vikend, pa da si opletem jedan šalić.
Nego, Catherine McEver i njen goblen kruh.
Ne znam što me više privlači u tom radu, ali bit će da se ipak radi o nekoj karakteristici namjerne pogrešnosti – sve s tim radom je posve krivo. Organska podloga od mekog, gnjusnog, spužvastog industrijskog američkog kruha, koja će, doduše, zbog količine EE-ova i sintetike trajati valjda duže od same McEver, ali koja je ipak namijenjena konzumaciji, i, posljedično, raspadanju, mrvljenju, trošenju. Ta bi organska podloga trebala biti sve samo ne estetski objekt, sve samo ne fascinacija formom. I onda konac, pažljivo i mukotrpno provlačen kroz te meke rupice. Taj nas konac upućuje na strukturu kruha, tjera nas da kruh odjednom gledamo drugačije, prisiljava nas da vidimo njegovu formu, ne-materijalnost, ne-organskost. McEver povezuje dva pola ženskog rodnog konstrukta – hranu i kukičanje - osnove domaćinstva, na način koji ih uznemiruje i očuđuje. Samo luda žena bi tako nešto napravila, samo žena koja je namjerno posve nakrivo shvatila ono što se generacijama prenosilo kao ženska mudrost: kuhanje i pletenje. Upravo se takva žena, koja je namjerno izabrala ono što se naizgled doima kao ludilo, koja ga je racionalno pretvorila u svoj umjetnički rad, u konačnici, može oduprijeti toj užasnoj prisili roda.
Već me dugo čohaju moji hrenovkasti prstići da nakucam nešto na tu temu, a sada sam posebno nadahnuta.
Pred nekoliko dana lansirana je Diaspora, o kojoj se priča već mjesecima. Diaspora je, ukratko, open source fejsbuk. Uglavnom, par se nas intravenozno umreženih opsesivaca već ogrebalo za pozivnice. [Na Diaspori se, btw, niš ne događa, tak da se nema ništa za propustiti ako slučajno niste tamo.]
Nisam puno skužila čija majka šta prede na tom novom servisu, jer sam prilično spora kada je potrebno ubrat neki sistem (osim ako se ne radi o hotelskim sistemima za otvaranje mini-bara) ali sam vidjela da NE postoji opcija lajkanja, a to me je odista razveselilo. Svoje sam veselje podijelila na fejsu. Par mojih net pajdosa, Oćkamica i ZekoG, upozorilo me na to da su lajkovi dobra stvar, ponajviše zato jer te tjeraju da na nešto što bi se inače izgubilo u pustinji linkova obratiš pažnju. To je istina. I tome se nema što prigovoriti. Lajkovi su, uglavnom, dosta zgodni.
Međutim, ima nešto ekstra šupački s njima. Lajkovi dodatno opterećuju komunikaciju na društvenim mrežama, koja je i ovako masu komplicirana. Na prvi pogled, logika lajka je: ”Eo lajk za neki post koji mi se sviđa dobar ti je buraz taj post.” Odnosno, like je like. Ali to nije sasvim tako, jer je ljudska interakcija kao i žica od telefona iz 80-tih. Kao deset žica od telefona iz 80-tih. Još u dućanu se počnu kovrčati same oko sebe, u smjeru suprotnom od onog kojim su tvornički nakovrčane da bi im bila dobra frizura. Do trenutka kada dođeš kući, nakovrčale su se oko tegle za cvijeće, molitvenika, veličanstvene ali posve zanemarene parodije Truba posljednjeg suda protiv ateista i antikrista Hegela Brune Bauera, uplele u goblen sa slikom crkve i ulaze ti u uho i NIKADA ih više nećeš odmotati da izgledaju lijepo namotano JADNA SI. Ukratko, ljudski odnosi su grotlo pakla. I ne, nisu drugi ljudi pakao, nego su ODNOSI podivljalo grotlo pakla koje riga narančastu (Dutch Gold 1 Duluxova boja za zid) vatru. Zato sam razvila specijalne senzore za stvari koje to grotlo pakla još malo podgrijavaju.
Za to hoće li nešto dobiti lajk ili ne, odlučujuće je tko je osoba koja je nešto postala i u kakvom je odnosu s osobom koja je to lajkala. Ako obratite minimalno pažnje na logiku lajkanja, uočit ćete da isti prijatelji lajkaju postove istih prijatelja uzajamno i naizmjenično. I tako stalno. E sad, moglo bi se argumentirati, i to bi bilo sasvim ispravno, da je to i razlog zašto su ti ljudi prijatelji, jer dijele stavove, interese i preferencije, pa je normalno da si onda i lajkaju postove međusobno. To je očigledno očevidna istina. Ali taj tip uzročno-posljedične povezanosti ne ide samo u jednom smjeru. Odnosno, ne radi se samo o tome da su oni prijatelji, pa si lajkaju, nego si lajkanjem učvršćuju bond, odnosno prijateljstvo, i pokazuju taj bond pred drugima, jer je bondanje isto neki tip kapitala. Tome služe i ona polegnuta v zagrada i trojka, dvotočke zvjezdice i ostatak tastature koji inače ničem ne služi. Osim tih stalnih razmjena lajkanja, postoji i drugi tip upotrebe lajkova, tipa, pofajtate se s nekim oko toga je li bolja boja nebesko plava ili oblačno plava pa mu, kako biste mu dali do znanja da je sve u redu i da se više ne ljutite (iako je bolja oblačno plava!), polajkate par stvari. Samo, čini mi se da je bond koji se stvara lajkanjem manje snažan (jer postane vrlo brzo posve tautološki) od komplikacija koje se stvaraju drugačijom upotrebom lajka. Čak se zapravo ni ne radi o komplikacijama, koliko, jednostavno, o nekom trulom zadahu.
Naime, postoje ljudi čiji su nam statusi često zanimljivi, ali ih možda nećemo lajkati iz nekoliko razloga. Možda nemamo potrebu dati im do znanja da nam se njihovi statusi i postovi sviđaju, zato jer se ne želimo s njima bondati. A ne želimo se s njima bondati jer nam se čini da su masu naporne osobe, ili su emocionalno s otvorenim prijelomom noge i koska im strši van i krv šiklja posvuda i malo je neuredno, ili imaju emocionalni AIDS, ili su nafurane ili hiperdepresivne ili teška patologija ili laka patologija ili nekompatibilna patologija ili vole umjetne nokte ili žabe ili juhu od žablje kose ili sladoled od žaba ili već nešto. Ili su nam roditelj, a s njim smo se već dosta zbondali. Ili su nam roditelj koji živi na Kubi a tamo nema pristup internetu. Ili jednostavno nemamo vremena za toliko ljudi u svom životu. I otkud svi ti LJU DI. Ali politika ne-lajkanja nije uopće destruktivna u usporedbi sa sofisticiranom upotrebom lajkanja.
Uzmimo na primjer za primjer da na nekom fejsbuk testu ispadnete Zla lama. Recimo, test provjerava kakva ste lama, i sad ono, nakon iscrpnih pitanja i opširnih odgovora oko kojih satima razbijate glavu kako biste bili što precizniji, od opcija koje se nude a to su: dobra, pametna, škrta, lijepa, zelena, talentirana, glupa i zla, vi ispadnete zla lama. I kao, to postate, da ceo svet vidi da ste vi ispali Zla lama jer, ne znam, ono, imate smisao za humor devetogodišnjakinje. I sad, vaša najbolja frendica to lajka i vaša fejzbuk supruga to lajka, jer im je to užasno zabavno i vama je super zabavno što takav glup test postoji i sve je super. Mislim okej, ni vi ni vaša najbolja prijateljica ni vaša fejzbuk supruga niste, ono, duhovite, ali jebiga sad, nije ni da imate problem jedna s drugom i trećom nego znate da ste pravi drugari i da se volite. Al onda dobijete obavijest da je to lajkala i bivša cura od vašeg sadašnjeg dečka, ili buduća cura od vašeg bivšeg dečka, ili već neka od tih varijanti i ono. Sad vam više nije baš smiješno. Pogotovo ako ta osoba NIKAD ništa vaše ne lajka, a imate barem tri posta godišnje vrijedna univerzalnog i esencijalnog lajka. Ima li ta osoba podjednako ćopav smisao za humor ko i vi i vaša najbolja prijateljica, a on se probudio upravo sada, ili je samo glupa kuja? Želi li vam ona poručiti da ste zli svjesno ili nesvjesno? Želi li vam uopće poručiti da ste zli? Želi li vam poručiti da ste lama? Želi li vam dati do znanja da joj vašim prisustvom pljujete u facu? Želi li vam poručiti da imate očajne šiške? Buljave oči? Da smrdite? Da spadate u zološki vrt? WOT?
Samo, ljudi s kojima ste frendovi na fejsu su obično pametniji od toga, pa neće lajkat to da ste Zla lama, jer im je jasno da je to ipak malo preočito skenjavanje. Nekad će im se, doduše, omaknut. Ali, čak i ako ne obratite posebnu pažnju, skužit ćete da lajkovi znaju slati dodatne poruke – reći će vam to crvić u želučeku. Da se razumijemo, lajkovi uglavnom NEMAJU neku skrivenu poruku, i oko toga ne treba paranoizirati, ali svatko tko provodi onoliko vremena na kafenim mrežama koliko provodim ja, uočio je da oni nisu ni jednoznačni. Recimo, puno prije novog milenija, bili ste u fajtu s nekim oko nečega i taj fajt niste nikad pošteno iskomunicirali. I sad postanete frendovi na fejsu i ubrzo skužite da lajkovi te osobe imaju pattern. A pattern govori: nisam zaboravio/la. Odnosno, pattern je ovakav: ta osoba nikad neće direktno skenjat ono što vi volite, ili što pišete, niti će to lajkat, ali će u nekoj raspravi u kojoj se vi počupate s nekim obično lajkat komentare te druge osobe. Tu i tamo će polajkat neku neutralnu stvar, neki banalan status da ste dobili petsto kuna bona u dućanu za vunice i goblene, ili neki status koji je citat neke treće osobe, dakle, nešto što s vama u osnovi nema veze, čisto da prikrije činjenicu da vas usitno jebe u mozak.
Stvar je u tome da su lajkovi savršen alat za pasivnu agresiju, čak bih se usudila tvrditi da je potiču. Možete, doduše, reći da je jezik savršen alat za pasivnu agresiju i bit ćete u pravu. Ironija i sarkazam su, naravno, također ključni alati za pasivnu agresiju. Ali u riječima se ipak više otkrivate, i više se izlažete. S tvrdnjama se možete sporiti, i možete navesti nekoga potpitanjima da se razotkrije. Ali s lajkovima stvar nije tako jednostavna, jer ako nekog idete direktno konfrontirati oko toga šta vam je lajkao ili nije, ispast ćete paranoični. I na to druga osoba i računa, pa vam daje do znanja da vam i dalje nešto zamjera, ali vas ne konfrontira direktno, izbjegavajući sukob. Plus, objektivno, nit je vama stalo do te osobe, niti je njoj stalo do vas, jer da vam je stalo, davno biste razrješili taj problem. Ono do čega vam je stalo jest neka slika sebe za koju smatrate da ta osoba ima o vama a koja vam se čini nepravednom, ali zbog slike sebe se nećete ić pofajtat niti raščišćavat stvari, jer u osnovi kog briga, i treba birat svoje bitke ukurac a narcizam definitivno ne bi trebala biti jedna od njih. Ipak, imat ćete okus u ustima kao da niste oprali zube.
[Pritom je važno ne demonizirati pasivnu agresiju. Ironija i sarkazam jesu često načini da se arogantnim sebeljubavnicima, ekstra štreberima, autoritarnim vođama i sl. podrežu krila, odnosno da ih se malko jebe u mozak, a jebanje u mozak nije samo jadno i beskarakterno, nego je nekad i nužno i legitimno. Ono ipak šalje poruku, i to jest neka vrsta djelovanja za one koji iz ovog ili onog razloga nemaju moć ili ne osjećaju da je imaju. Ako neko univerzalno i apsolutno koristi pasivnu agresiju kao posve negativan termin, onda znate da ta osoba isto ima problem, i da je taj problem također agresija, samo druge vrste. Samo, to što ste skužili da ta osoba također ima problem, ne znači da je to PONIŠTILO vaš problem s pasivnom agresijom.]
Problem s lajkovima jest da vam oni omogućavaju da još malo lakše budete govna. Govnovitost i inače nije lako izbjeći, jer gravitacija govnovitosti vuče jače od zemljine, ali ako vidim alatke koje joj pomažu i perpetuiraju je, onda ću imati nešto za reći o tome. Jer znate, postoje ti neki trenuci barem šest puta dnevno kada mi se užasno gadi ta lju(d)skovitost u nama svima. Možemo li, ne znam, bit napravljeni od vilinske prašine ili tak neš?
Nemam ni vremena ni živaca napisati pošten post, tako da će ovo biti samo raspižđeno natandrkavanje. Uglavnom, danas sam bila na Carnivalu of Resistence, jednom u nizu prosvjeda protiv radikalnog smanjivanja državne potpore za obrazovanje koje provodi koalicija koja je na vlasti – dakle Torijevci i LibDemsi.
Povorka je krenula ispred SOAS-a (School of Oriental and African Studies), inače ključnog mjesta svake suvisle studentske političke akcije, i trebala je stati na Trafalgar Squareu, što se, iz nekog razloga, nije dogodilo.
Produžili smo do Whitehalla, i budući da je cijela stvar počela djelovati malko dezorganizirano, a i već smo do tada bili tri sata, što čmrljili, što vukli se po hladnoći, plus Theron je morao ocijeniti hrpu studentskih eseja, ja sam morala ić doma živčanit oko znate već čega, a Nicka je čekao dodatni posao skupljanja flaša negdje jer mu njegova plaća vanjskog suradnika na izvjesnoj likovnoj akademiji ne omogućava da od nje i živi – uglavnom, poželjeli smo se maknuti od tamo.
Što se pokazalo nemogućim. Policija je opkolila područje, i nije nam dozvolila da odemo pod bizarnom tvrdnjom da nas zbog naše sigurnosti (sic!) ne mogu pustiti jer ćemo se onda grupirati i praviti nerede po okolnim ulicama. Do tada nam je već bilo opako zima i pišalo nam se, pa samo se sklonili u obližnji pub. Pub je, naravno, bio krcat i jedina preostala mjesta bila su u restoranu na katu.
Kako bi nam bilo dopušteno da tamo sjednemo, morali smo naručiti tri glavna jela koja su koštala kao povratna karta za Zagreb - inače su takvi pubovi mamac za izgubljene turiste. U pola ručka, ulijeće par policajaca i naređuje nam da izađemo iz restorana jer ga namjeravaju zatvoriti (valjda isto zbog naše sigurnosti). Kroz prozor gledamo kako ekipa, već poprilično iznervirana jer se ne mogu nigdje maknuti, skače po policijskom kamionu i na dva mjesta raspaljuje lomače. Cijela stvar počinje ličiti na huliganske pijane ispade.
U tom trenutku neka Amerikanka koja je bila s nama u restoranu dobija histerični napad da ona ima umjetni kuk i da hoće desert i još jedno glavno jelo i da ne smije tamo van među divljake jer ako padne onda će joj se umjetni kuk koji je tek jučer presadila rasprskat i komadići će joj se zabit u oko i oslijepit će i oglušit i prestat pričat engleski. Britanski murjaci koji izgledaju sasvim simpatično i trude se biti okej (plus ne nose oružje ni štitove ko što su ovi u Varšavskoj) na ovaj se ispad žešće zaseru i skuže da će imat nacionalni incident ne puste li ovu ludaru van, pa dogovore sa narednikom da se svima nama koji smo gore u restoranu osigura specijalna policijska pratnja iz, kako reče Amerikanka, ”podivljalog područja” (koje zapravo i nije bilo tako podivljalo) i ”uličnih nemira”, jer smo mi, eto, ”paying customers”. I tako nas jedno desetak, uz specijalnu policijsku pratnju, zahvaljujući preskupom fish ‘n’ chipsu bivamo provedeni kroz kordon murjaka na ”slobodu”. Moram priznati da me zaista baca u očaj ideja da kao (histerični) kupac imaš više prava nego što ih imaš kao građanin. I da smo onog trena kad smo kupili prokletu ribu i krumpir kupili i promociju u viši razred građanstva koji više ne mora smrzavati iznutrice s ostalim ”lijenčinama” i ”neradnicima” koji imaju vremena prosvjedovati. Više se nije sumnjalo u naše časne namjere.
Tory scum, here we come - vrlo popularan slogan, koji mi ipak izaziva nelagodu
Fuck fees mi, naprotiv, ne izaziva nelagodu
Welfare not warfare
Falling fees!
Baš prikladno
Usporedba koliko UK troši na obrazovanje u odnosu na Estoniju, Meksiko i Dansku
Now I can't even afford a decent slogan
Pogled iz puba
UPDATE: Britanska se policija, u međuvremenu, pokazala prilično nasilnom. Osobno iskustvo je ipak samo osobno iskustvo, ni manje ni više.
Nedavno sam, posve slučajno, ponovo pogledala Remains of the Day (1993) Jamesa Ivoryja po knjizi Kazua Ishigure (koliko se već slučajno može pogledati cijeli film). Strukturiran je retrospektivno: vođeni smo sjećanjima butlera Stevensa (Anthony Hopkins), dok autom putuje u posjetu svojoj staroj prijateljici Miss Kenton (sada Mrs Benn) (Emma Thompson), na dane zajedničkog služenja u kući lorda Darlingtona između dva svjetska rata. Mamac filma je fino podgrijavana nada da će se neostvarena ljubav dvaju glavnih likova koja traje preko pola života, ovaj puta ipak realizirati. Taj je romantični podražaj uobičajeno organiziran, stvaranjem napetosti između profesionalnog života butlera Stevensa koji želi biti savršen u služenju, njegove emocionalne ”zakočenosti” (abeceda scenaristike ljubavnih drama: pod slovom Z, ta famozna ”zakočenost”) i tihe patnje Miss Kenton koja se udala za drugog shvaćajući da će zalud čekati da joj Stevens ”iskaže svoje osjećaje”. Taj je dio filma najlakše konceptualno potrošiti, ali je ipak majstorski odrađen, zahvaljujući glumačkom simbolu kolektivno nafantazirane britanske hladnoće i emocionalne mutavosti, Hopkinsu (uloga Hannibala Lectera osnažuje, dakako, tu percepciju o potiskivanju koje, u konačnici, rezultira ludilom), ali i tome što Miss Kenton odgovara zlobom na Hopkinsonovu okrutnu distanciranost, što stvara neki tip ravnoteže u tom odnosu, odnosno vuk je sit, koza je cijela, a mi se (ne) nadamo da će se vuk i koza useliti zajedno u štalicu. Ili da će vuk pojesti baku, pa se spustiti po njenoj zlatnoj kosi do staklenog groba u kojem leže bundeve. To nas, doduše, ponešto udaljuje od teme.
Ovaj mi se put kao glavna dinamička crta filma nametnuo odnos koncepta amaterizma i profesionalizma. Stevens je vrhunski profesionalac u svom poslu: savršen butler. Diskretan, točan, beskrajno odan, uvijek na usluzi, vrhunski kontrolira upliv osobnog u javno (otac mu umire za vrijeme važne konferencije koja se održava u dvorcu Darlington, lord koji ne zna što se dogodilo ovlaš ga upita kako je, na što on samo odgovara da je malkice umoran). On se time iznimno ponosi, njegov je posao njegov identitet – savršena usluga njegov je način samoaktualizacije. Ne zanima se za život izvan imanja, ne zna ništa o politici, čita isključivo zato da bi proširio vokabular i učenije se izražavao pred svojim lordom. U jednoj iznimno mučnoj sceni, kada ga jedan od lordovih gostiju stane ispitivati za njegovo mišljenje o nizu konkretnih ekonomsko-političkih problema, želeći svojim sugovornicima pokazati kako niže klase ne razumiju ništa, niti ih išta zanima, Stevens ponavlja kao papiga u loopu (hrv. papiga u povratnoj sprezi): ”U toj vam stvari ne bih mogao biti od pomoći.” Da bi bio profesionalac u svom poslu, on ne smije znati ništa o politici, jer bi bilo kakva distrakcija u vidu interesa objektivno kvarila njegov posvećen odnos prema poslu – ne bi mogao biti nevidljivo tijelo u blagovaonici, ne bi mogao izvesti (perform) nevidljivo tijelo koje reagira na praznu čašu ili ubrus koji je skliznuo sa stola da kojim slučajem sluša razgovore gospode ili da o njima nešto misli. Onoliko koliko je Stevens profesionalac u svom poslu, toliko je lord Darlington amater u svjetskoj politici. Uoči Drugog svjetskog rata, Darlington podržava Nijemce, ne zato jer je neki zao tip, već iz ideje časti – njegov je blizak prijatelj Nijemac stradao poslije Prvog svjetskog rata zbog preteškog tereta ratne odštete koji je Njemačka snosila. Darlington osjeća da Velika Britanija nije odigrala fair play pa smatra da je sad prilika za kompenzaciju. Zato jer je ideološki mekan kao putar, ne postoji kao ni Stevens u blagovaonici, odnosno njegova je ”aristokratska čast” lišena sadržaja u vidu konkretnih političkih analiza - lord Darlington slijepo vjeruje svojim njemačkih prijateljima, otpuštajući sluškinje Židovke što ih dovodi u opasnost da budu deportirane natrag u Njemačku. Zbog empatije prema svom prijatelju, Darlington žrtvuje općeljudsku empatiju. Preciznije, Darlington je nema izvan svoje klase, jer je za njega empatija ono što vrijedi među klasom istih, boljih, među aristokratima. Na njegov amaterizam i amaterizam ostalih ”plemenitih” Engleza upozorava američki sudionik konferencije pokušavajući im objasniti da svjetsku politiku ne mogu voditi ”plemeniti” amateri jer je Hitler kompleksnija politička pojava i on ne igra po uputama iz nevidljive knjige aristokratskog poštenja kako si je to zamislio lord Darlington. Darlington, pored svega, ne može percipirati ni razlike britanskog i njemačkog društvenog ustrojstva i automatski lijepi svoje kategorije na njemačku situaciju – traži dobre momke, a dobri momci su oni koje poznaje, koji su išli na dobra sveučilišta, i znaju druge dobre momke. Politički amaterizam lorda Darlingtona zrcalno je reflektiran u profesionalizmu Stevensa. Obojica su kompletni idioti, jer ne mogu izaći iz kodova svoje društvene pozicije, već umjesto da ih propituju, pokušavaju ih što vjernije živjeti i što savršenije utjelovljavati.
Lik Marka Zuckerberga (Jesse Eisenberg), u osnovi, ne razumije taj isti društveni kod u kojem Stevens i lord Darlington, što bi rekli Englezi, excel, odnosno razvaljuju, a to čini osnovu scenarija izvrsnog filma Davida Finchera Društvena mreža. On ispravno vidi da postoje kodovi socijalne interakcije, ali ne može ih percipirati samo u njihovim pojavnostima, dakle u ovakvom obliku: oni koji imaju mišiće, treniraju veslanje i učlanjeni su u neko nabrijano bratstvo, njih cure vole. Njega ne vole zato jer nema mišiće i nije u bratstvu. On vidi kodove socijalne interakcije na način na koji tipični korisnik facebooka vidi facebook – dakle, isključivo kao interface. Ne može prodrijeti u ono što je također dio socijalnog koda popularnosti, a taj je da su braća Winklevoss (Armie Hammer i Josh Pence) popularni između ostalog zato i što NEĆE postati zlobne blog postove o svojoj bivšoj djevojci i njenom opsegu grudiju jer se to NE RADI. I da će se djevojka u njihovom društvu osjećati dobro. Zuckerberg u osnovi ne razumije zašto se to ne bi radilo, on osjeća bijes zato jer ga je djevojka ostavila, i on će taj bijes jednostavno izliti na tastaturu tako jednostavno kao što će se popišati. Braća Winklevoss poznaju kod, i taj kod se u njihovoj klasnoj strukturi zove kod časti, a njegov je glavni sadržaj socijalno podmazivanje – oni više od pola filma pokušavaju izbjeći da tuže Zuckerberga jer to nije gentlemanski, i pozivaju se na kojekakve polu-institucionalizirane kodekse tipa etički priručnik Harvarda kako bi stvar riješili izvan suda. Jednako tako kao što Zuckerberg ne razumije zašto se tuđa ideja ne mažnjava, jer to nije fair play, jer je ideja ne-mažnjavanja neki lubrikant homogenizacije društvenih odnosa, ne razumije ni kako voditi konverzaciju sa svojom djevojkom. Razlog zašto on to ne razumije jest taj što su mu socijalna krila zakržljala. Naime, bivanje vještim u socijalnim situacijama jedna je od tehnika koja služi između ostalog i zato da kompenzira nedostatak (matematičke) genijalnosti (raspravljam ovdje o reprezentaciji genijalnosti, o liku Zuckerberga u filmu, ne o tome je li Zuckerberg stvarno genijalac ili ne). Zuckerbergu to ne treba, on ne treba biti pristojan prema nikom, jer on sam sa sobom, uz ponešto financijske podrške, može napisati cijeli kod fejsa ili već nešto što će mu donijeti vidljivost Billa Gatesa. Nikome se ne mora uvlačiti u šupak, odnosno, on to tako percipira. On percipira socijalne situacije kao sistematično uvlačenje u šupak i smatra da je njegova smetnja popularnosti iskrenost – dakle nesposobnost da pred svojom djevojkom prešuti da faks koji ona pohađa nije odveć zahtjevan. Ali ono što lik Zuckerberga ne može shvatiti u Društvenoj mreži jest da ovdje ne postoji 0 - 1 struktura, istina i laž, i da se ne radi o prešućivanju, odnosno o tome da se neke stvari ne govore, već da romantična situacija ima vlastitu metafiziku, odnosno da zahtijeva reorganizaciju linije percepcije (preciznije, ne radi se o tome da je ona zahtijeva, već da bi se ona trebala dogoditi po defaultu). Ako me voliš, nećeš reći da sam glupa, jer to nećeš moći ni pomisliti. Ne zato što bi te zaljubljenost privremeno omađijala, već zato jer ćeš vidjeti preko toga, u moj potencijalitet, u ono, u krajnju ruku neosobno, upravo zato jer me ti voliš.
Kao što kaže Leo Bersani,
”The lover seeks to make the lover like himself, but this has nothing to do with the specularity of a personal narcissism. He chooses a boy who already belongs to the lover’s type of being; and then, as Socrates puts it, he pours into the boy’s soul more of the particular god’s ‘inspiration that made the lover choose him in the first place. That is, in making “every possible effort to draw [the boy they love] into being totally like themselves and the god to whom they are devoted”, lovers are at the same time attempting to make the boy more like himself. The lover narcissistically loves the image of his own universal individuation that he implants in the boy he loves, but he is implanting more of what his beloved is, more of the type of being they already share. Far from suppressing the other, the Socratic lover’s narcissism suppresses accidents of personality so that the loved one may more adequately mirror the universal singularity mythified in the figure of the god they both served.’”
(Leo Bersani & Adam Phillips, Intimacies (Chicago and London: University of Chicago Press, 2008), p. 82)
Ali udaljila sam se od teme, sada zaozbiljno, jer Društvena mreža nije film o ljubavi, već o društvenim kodovima. Ono što braća Winklevoss pak ne razumiju, jest da je jednako tako kao što je unfair maznuti nekom drugom ideju za projekt, unfair zvati svog oca da ti sredi sastanak sa dekanom fakulteta. Odnosno, da njihova struktura fairnessa počiva na strukturi unfairnessa i da im je ovo jedna od rijetkih prilika u životu kada će to plastično osjetiti na svojoj koži. Ne razumiju pune implikacije toga da nepoštenje nije definirao Harvardov kodeks moralnog ponašanja, da moral nije stvar elite, niti ono što ih definira kao višu klasu, već da bi on morao moći vrijediti univerzalno. I da se stoga nešto jednostavno NE RADI, ali da se to što se NE RADI mora shvaćati univerzalno, a ne kao princip klasne diferencijacije. Odnosno, da se opseg sisa tvoje cure, niti veličina kurca tvog dečka, niti suša u nečijem seksualnom životu kao znak kakvog tipa osobnog nedostatka ne komentiraju na netu - ne zato jer te to čini manje aristokratom ili manje kul, nego zato jer je to univerzalno u kurcu, odnosno u univerzalnom kurcu. Društvena mreža je u osnovi klasno neutralan film, Fincher ne navija ni za braću Winklevoss ni za Zuckerberga, niti je Zuckerberg uopće opterećen klasom, niti je cijeli narativ filma motiviran klasnom osvetom. On je motiviran i vođen Zuckerbergovim u osnovi tragičnim nerazumijevanjem društvenih kodova.
Uopće nisam spomenula novac kao motivacijsku potku, jer on u osnovi ni ne motivira radnju već postoji kao neki duh filma. Problem je dvojak: s jedne strane, dijelim Fincherov interes, koji nije usmjeren razotkrivanju osobnih pohlepa niti kritiziraju strukture ekonomskih odnosa, već analiziranju nekog drugog tipa motivacije. Međutim, postalo mi je jasno nakon jednog razgovora poslije filma, da sam zapravo u krivu kada mi izostanak tematizacije pohlepe nije sumnjiv. On je, doduše, filmski savršeno opravdan, Zuckerberg je geek, kojeg u osnovi zaista ne zanima zarada. I osnivač Napstera je isto geek, kojeg također primarno ne zanima zarada (to je jasno kad svojoj jednonoćnoj avanturi govori da mu je želja bila muziku dijeliti besplatno) već neki tip društvenog utjecaja. Ali to što mene novac u osnovi ne zanima, pa mi je teško prepoznati novac kao motivaciju, ni to što motivacijski ne zanima ni Finchera, ne znači zapravo da je novac samo amplifier, odnosno da je jedino svojstvo novca da pojačava ono što je već tamo (šupkovitost) ili smanjuje ono čega ionako nema dovoljno (generosity, i poštovanje druge osobe kao osobe, a ne kao sredstva za dolaženje do cilja). Odnosno, naravno da će kapitalističkoj industriji u interesu biti prikazati braću Winklevoss u osnovi kao pozitivce zato jer traže copyright na svoju ideju (koja je, budimo iskreni, al fakat, ajmo jebeno probat bit iskreni, tako i tako varijacija na slične ideje, ko što su i sve ideje zapravo varijacije na neke druge ideje jer na svijetu ima jedno sedam originalnih ideja sve skupa, i ne, nije moguće reći tko ih je smislio jer nije nitko sam nego čovječanstvo u suradnji i nadovezivanju – netko je dao ljestve, netko je prije toga napravio te ljestve, netko je prije toga prepilio drvo, a netko ga je posadio i tako unedogled). I temeljna situacija filma je zapravo da su se braća Winklevoss zajebala jer nisu bili dovoljno kapitalistički mudri, odnosno, previše su brijali na svoj (aristokratski) kodeks. Oni su budale koji previše veslaju umjesto da pišu kompjuterske programe, ali nisu budale zato jer konačno zatraže copyright, i to je u osnovi Fincherova pozicija simpatije prema geekovštini, ali ne i open sourceu. Mislim, okej, bilo bi stvarno previše od Finchera očekivati da će podrivati vlastitu industriju, i zato mi se čini da je ovo najbolje što holivudska mašinerija može proizvesti u smislu kritičnosti. Ta kritičnost nikada neće stvarno biti usmjerena ekonomskim odnosima, već uvijek osobnim hijerarhijama i generativnim kompleksima. Da rezimiram, u stanju sam razmišljati o simboličkom kapitalu, ali ekonomski kapital mi je do te mjere dosadan da mi ni u trećoj reinkarnaciji neće moći biti predmet interesa. Ali to me ipak ne čini kapitalistom, iako me ne čini ni marksistom.
Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.
Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.
Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:
Kada bih se sažimala, najsretniji opis bio bi Petrom posredovan Tomijev 'Ona se loži na socijalnu dinamiku.'
