09.03.2014., nedjelja

Post za blog



Kasnih 50-tih popila sam šalicu mlijeka s medom. Dogodilo se to pored drveta smeđe, raspucale kore na srednjem Velebitu, a do tamo sam došla uobičajenim prijevoznim sredstvom. Mislim da sam tada imala isto godina kao i danas. Pored toga, imala sam još i hemeroide i iščašen gležanj. Tome mogu dodati samo još jednu lijepu ljubičastu haljinu sa točkama modre... boje. Haljina je bila viša od mene barem 20 centimetara a i bolje je govorila engleski. Bilo mi je jasno, kada sam je privila sebi, da će naša uzajamna privrženost dugo trajati. To je, u svakom slučaju, bilo moje prvo sjećanje. A vjerojatno i prvi izvor pokreta. Iako, kada bolje razmislim, vjerojatno je riječ o transcendentalnoj spiritualnosti.

Otprilike u isto to vrijeme, dogodio se događaj sa resicama na tepihu, u gradu Gogi. Njega ću opisati jednom drugom prilikom, jer mi je ovom prilikom bitnije. Ta je soba bila posve ogoljela, nije imala čak ni parkete. Osim parketa, na svu sreću, imala je puno drugih stvari, osobito poetike i ontologije. Ontologije najviše. Jedno 4 kile žive vage. Sve je dobro i moje je tijelo u savršenoj ravnoteži, a to posebno primijetim kada mi stave longetu na nogu. Razmišljam da istetoviram longetu, jer se očito nikada neću moći odlučiti da li da pijem limunadu ili ne. Mislim da bi mi bila ukusnija kada ne bi toliko inzistirali na limunu. To mi se čini kontroverznim. No, vrijeme je da se uozbiljimo. Mračni plesni komad oduševio je kritičare, a jubilarni broj omiljenog časopisa svjedočio je njenoj sreći, osobito nakon što je istakla svoju ženstvenost. Ipak, teško ga je bilo usporediti sa izvedbenom praksom predstavljenom u metodološkom okružju. To me je sve učinilo samosvjesnom djevojkom kasnog srednjeg vijeka, i mojih nježnih godina šta su mi one mogle dati.

Prethodno sam imala razmjerno puno razumijevanja, uz prstohvat soli te par listića korijandera. Tko je mogao pomisliti da će se krema za bore prelijepog naziva Stapka pokazati toliko sramežljivo učinkovitom? Jer zločinac je uvijek onaj koji se pravi da je višeg socijalnog statusa od onog kojeg zauzima na imaginarnoj ali gracilnoj društvenoj ljestvici, dok će se pozitivac u pravilu ponašati kao da je nižeg socijalnog statusa. Ali osjećaj pripadnosti. Dosta je to povezano s konceptualizacijom političkog, osobito ukoliko obratimo pažnju na tijela i njihove mandarine. No, sada sam se udaljila od teme. U svakom sam slučaju (opet) smatrala da je bitno da Martha Graham igra ulogu Marthe Graham. Jer u protivnom, ta cijela stvar nema nikakvog smisla. I zato kad kažem da je vrijeme da kažem zbogom, ja se uopće ne šalim, to samo drvo progovara iz mene. Ili voda, premda, makar, mada se ona nikada ne osjeća usamljenom, pa ni onda, iako ponekad ipak možda malo a možda i puno. I zaista je krajnje vrijeme da mi svi pošalju više ta pisma i razglednice koja mi obećavaju već 86 godina, da ne mora stalno Sabina. Čije su razglednice svakako visoke kvalitete i oštrog oka te ih zato posebno cijenim. Ja sam sad u onoj osjetljivoj dobi, kada se s takvim stvarima ne bi trebali olako poigravati. Pa sam potrčala u zagrljaj brojnim vezama između plesa i globalizacije, zajednice i njenih proturječja. Po svom starom običaju, to je bilo vidljivo i protekle srijede, kad je zaigrani dječak nestrpljivo iščekivao prinovu jer su mu njihova dječica baš sve na svijetu.


- 14:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.09.2013., utorak

Sine, vidi onog čiku s kofom na glavi. Super je.

Željko Zorica Šiš (1957-2013)



Pozdrav burazu, sa čajanke kod Lude Hrvatske.




- 08:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.11.2012., srijeda

”To je smišljeno da bude ironično, Paule”



Zašto prevoditeljica u predstavi Ivice Buljana Žuta crta po tekstu Julie Zeh i Charlote Roos "prevodi" s ”arapskog”, a zapravo s izmišljenog odnosno lažnog jezika koji bi trebao ”zvučati arapski” a u kojem se krava, kakvog li iznenađenja i posve neočekivane onomatopeje, kaže ”muu”? Zašto se nestali prijatelj Aš-Šamiha, partner s kojim je lovio ribu kako bi obojica prehranila svoje obitelji, zove Mubarak, poput svrgnutog egipatskog predsjednika? Zašto je na njih dvojicu i na njihov čamac s neba pala krava i prepolovila im brod na pola? Zašto nije definirano iz koje su oni arapske zemlje, ima ih poprilično u području Sjeverne Afrike?

Mogla bih odmah ponuditi i odgovore na ta pitanja, istim redoslijedom: mora da tekst ismijava eurocentričnu poziciju kojoj arapski zvuči kao blebetanje. Zacijelo je riječ o parodiji. Isto vrijedi i za ime Mubarak, jer zaboga, jedino ime kojeg se Europljani mogu sjetiti a da zvuči kao da je iz sjeverne Afrike je Mubarak. Dobro, doduše tu je još i Gaddafi. Krava je, dakako, pala na čamac jer eto, ovaj komad se poigrava ”niskim” ali zabavnim žanrovima, od kojih je jedan i farsa, čije su obilježje upravo apsurdne situacije.

A mogla bih ponuditi i malo drugačije odgovore na ta pitanja: budući da arapski ionako Zapadnjacima zvuči kao blebetanje, da ne govorimo tek o zemljama zapadnog Balkana (kao što je Hrvatska s kojom je predstava u kazališnoj razmjeni), koje pak imaju slabog iskustva s imigrantima i azilantima iz Sjeverne Afrike, zašto se mučiti s glumcem koji zna arapski, kad to jednostavno možemo riješiti blebetanjem koje ”zvuči arapski”. Ako ubacimo još i ”muu” bit će urnebesno.

Kad smo već kod toga - pita Julie Charlote - Znaš li ti koje arapsko ime, jer ako krenem guglati, zalijepit ću se za fejs i onda će mi netko poslati zahtjev da se pridružim nekom prosvjedu a znaš da mi je to najgore što mi se uopće ikada može dogoditi u životu? - Čekaj, čula sam početkom godine, odgovara Charlote, bio je taj neki Mubarak. – A Gaddafi? – Znaš šta, Gaddafi je ipak malo previše isfuran, njegovo krvavo mrtvo lice bilo je u svim medijima. Bolje Mubarak, on ne izaziva mučninu.

-Dobro, i šta ćemo s njima, neka kritika sistema, al onako da bude dvosmisleno? – Ma znaš šta, nek im svima krava padne na glavu, već tri mjeseca slušam o toj prokletoj kravi na svim njemačkim vijestima. Ali da, da, daj da bude dvosmisleno. To je kompleksno, znaš da moraš biti kompleksan kao umjetnik, ali istovremeno i malo pop da ne bude dosadno. Ubit ćemo dvije krave jednim avionom – em će biti kritika društva, em ćemo kritizirati kritiku društva, em ćemo kritizirati kritiku kritike društva – pa to su već tri krave. A samo dva partnera na projektu. Čovječe, pa poklopit ćemo jednim udarcem live art umjetnike, ove što protestiraju, te Arape što se mlate, korporacije koje im daju pare da se pomlate, muškarce koji se ponašaju kao balavi adolescenti u pobuni, naše prijatelje koji ne razumiju nas dramatičare i mlate pare u korporativnom sektoru. Ne može bolje, zakrpali smo sa svih strana.

Žuta crta prati uzaludan pokušaj Paula, partnera ”politične” performerice Helene Zibirre koja na aukciji prodaje svoju izvedbu u korist ”demokratskih pokreta u arapskim zemljama”, da se pobuni protiv sistema, odnosno ”menadžmenta stada”. Gola u kavezu, Helene će tjedan dana sjediti u uredu odvjetnika koji ju je osvojio na aukciji, kako bi njegovim klijentima sugerirala da je odvjetniku stalo do suvremene umjetnosti i političkog angažmana i time mu, valjda, osnažila “brand”. Paula to pogađa, ”fizički ga boli”, kao što bi moralo pogoditi i svaku misleću osobu, te reagira nizom histeričnih ispada pomaknute agresije. Postaje užasno bijesan na hotelski kompleks u koji ga je Helene dovela na odmor i ne izlazi iz sobe. Nerviraju ga teniski tereni, mini-golf, supermarket, frizer, ulice, asfaltirane površine, uredno pošišane zelene površine. I zavojiti puteljci. A posebno ograde. Sjedi u sobi i paralelno sluša medijske izvještaje o kravi Ivoni koja bježi od mesara i o vojski koja se bori protiv demonstranata u Sjevernoj Africi. Paulovim mukama ne nalazi se kraj ni u zračnoj luci na povratku kući kada ga sigurnosna kontrola tjera da otvori torbu što ovaj odbija, i situacija se zahuktava do incidenta.

Mogli bismo to ovako shvatiti: Helene je pragmatični oportunist, koji se dobro snalazi u situaciji u kojoj njena protestna umjetnost dobija na cijeni. Paul nikako da odraste, postane odgovoran za svoj život i počne zarađivati umjesto da troši Helenine novce.

Ili ovako: Helene je razočarani idealist, koji zavidi Paulu koji je još uvijek zadržao svijest o tome što je važno.

A možda i ovako: Helene je, kao i svaka prava buduća majka i supruga, fokusirana na svoju obitelj i privatni mir, te nadasve praktična. Paul je, kao svaki pravi muškarac, u potrazi za općim dobrom.

Zašto ne ovako: Paul je neuspješan čovjek, koji se nije samoaktualizirao i projicira svoju nesreću na stvari oko sebe, kriveći pritom Helene jer je ona uspješna u onome što radi.

Radi se o seriji vježbi, koje, nažalost, nisu stilske, već su tematske – vježbe iz interpretativnih opcija.

Kako god da bilo što iz predstave shvatimo, problem je u tome što nam se ništa, zapravo, nije dogodilo, osim neprestanog odricanja od bilo čega kroz kontinuiranu banalizaciju svega.

- 21:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.11.2012., subota

Haneke: Amour (2012)



Kad se spremam pogledati Hanekeov film, osjećam se kao da stajem u red za udarac šakom u trbuh ili kao da ronim na dah, a znam da će me netko držati pod vodom dulje nego što mislim da mogu izdržati. Ljuta sam na Hanekea još od Funny Games, jer ako nešto ne podnosim, onda je to nemotivirano iživljavanje, koje čak uključuje i meta razinu. Konvencionalno sam morbidna: iako redovito pratim Death Studies blogove, ne mogu gledati filmove, niti čitati knjige u kojima netko umire u mukama sa svakom novom stranicom odnosno kadrom. Pse iz rezervoara sam prvi puta jedva preživjela, a When the Devil Holds the Candle Karin Fossum morala sam ne samo prestati čitati, već i brzo vratiti vlasnici, jer je Andreas umirao na dnu stubišta i kad je knjiga ležala zatvorena, na podu pored mog kreveta. Mislim da umire još i sad.

Ipak, zahvaljujući Antikristu, pomirila sam se sa Supersadistom Von Trierom, a izgleda da je i Haneke ovoga puta manje bolio.

Film se zove Ljubav, a bavi se bračnim parom u srednjim osamdesetima koji zajednički podnosi naglo pogoršanje zdravlja, mobilnosti i mogućnosti komunikacije jednog od njih.

Željela bih se fokusirati na jednu kratku sekvencu, kada im kćer (Isabelle Hupert) dolazi u posjetu jer joj se otac ne javlja na telefon danima. Georges (Jean-Louis Trintignant) pokušava spriječiti kćer da vidi majku Anne (Emmanuelle Riva) u stanju u kojem jest. Na kraju ipak popušta, i po povratku u dnevnu sobu, kćer ne prestaje plakati. Scena se može čitati na razne načine – otac je hladan i distanciran, gura kćer i od sebe i od supruge, ne želi joj dopustiti da sudjeluje u brizi za svoju majku, kćer je brižna i teško podnosi majčino stanje, želi pomoći ali otac joj ne dopušta itd. Ipak, to nije ono što Haneke pokazuje – Haneke pokazuje kćerinu nemogućnost da nadraste brigu za svoju vlastitu potresenost. Georges joj ne dopušta da vidi Anne, jer će je ona samo vidjeti. Vidjet će deterioraciju tijela i sposobnosti, vidjet će taj famozni gubitak dostojanstva, kao da se ljudsko dostojanstvo može svesti na mogućnost kontrole sfinktera.

[Da se razumijemo, naravno da može. Neki bi čak tvrdili da je ljudsko dostojanstvo i sadržano u tom sfinkteru. Mislim da ipak postoji razlika – između inkontinencije izvana i iznutra. Teško je i nepraktično ne moći kontrolirati osnovne tjelesne funkcije, ali to postane poniženje samo zbog tuđeg pogleda koji se ne može otresti vlastitog simboličkog upisivanja – svojim ti pogledom oduzimam dostojanstvo, moj je pogled ono što te ponižava, što te čini upišancem.]

Kćer je, naravno, u pravu – majka joj je od energične, inteligentne, obrazovane profesorice klavira postala pred-čovjek, netko tko ne može artikulirati ni jednu rečenicu, niti progutati išta kruto. Ipak, ta briga za majčino dostojanstvo, jest ono što priječi adekvatnu brigu za majku. A majka je ona koja sudjeluje zdušno u tom procesu preusmjeravanja brige sa sebe na svoje dostojanstvo – Haneke, naime, nije netko tko nariče nad bolesti i smrću i teškim položajem treće dobi u društvu.

Naime, dok je Anne bila još relativno mobilna, iako u kolicima, posjetio ju je njen bivši učenik, sada uspješni pijanist. I ona mu je svesrdno pomogla da je svojim pogledom ponizi – to je bio topao i potresen pogled jednog prelijepog lica, ali zapravo pogled nekoga tko uspijeva vidjeti samo nemogućnost. I tko oplakuje živu osobu. Ali Anne ga je prihvatila i pounutrila – oni su postali suučesnici u njenoj degradaciji. I Georges je također sudjelovao u tome – u trenutku kad se vratio sa sprovoda na kojem su se ljudi smijali glupoj situaciji, kakva je često situacija sprovoda. Prihvatio je taj smijeh kao poniženje koje čeka Anne. Smijeh tada, zapravo ono što je on interpretirao kao ruganje, bio je muzička podloga za sprovod koji tek treba uslijediti. A to je pak bila osnova za izolaciju koju će si nametnuti.

Vrlo praktično obilježje konstantne brige za drugoga jest razvoj istančane percepcije za to na koje sve načine organskost funkcionira – što se sve može dogoditi kada te tijelo počne iznenađivati svojom nemogućnošću. Koji je novi prostor djelovanja, što sad možemo kad sve ovo više ne možemo? Kada kćer nenadano dođe u posjetu, Georges je uzrujan. Uzrujan je zato što će kćer biti uzrujana kad vidi majku, a bit će uzrujana zato jer neće moći, u tom kratkom vremenu, vidjeti svakidašnjost njihovog odnosa, tendenciju normalizacije svakog stanja, pa i ekstremnog, rituale koji ima organiziraju dan. Neće vidjeti kako su uspješni u tome što su se neko vrijeme nosili s tim. I kako će uspješni biti kada svjesno odustanu.


- 11:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.09.2012., nedjelja

Zapisi o tome kako se ponaša tijelo početnice u bicikliranju na duge staze za vrijeme i nakon odvoženih 113 km u 7.5 sati, od Svete Nedelje do Oštarija

ili

Što sve nisam očekivala da će se dogoditi, ili bar ne u tom obliku



Bicikl Milka i moj nos na stanici u Ogulinu, čekamo vlak za povratak u Zagreb


1. Lice mi je bilo skoreno od soli. Bilo je toliko slano, da bi me jezik zapekao kad bih se oblizala. Strugajući sol s lica, mogla sam komotno posoliti lonac graha.

2. Nakon prvih 50 km, osjećala sam da bih mogla progutati omanjeg slona, neoguljenog, sa surlom.

3. Nakon 100 km, više mi se ništa nije jelo.

4. Prije puta, čitala sam o efektu špageta – o tome da ti se noge nakon nekog vremena pretvore u špagete koje se razigrano bacakaju okolo u potrazi za slasnim sosom. Meni se umjesto toga dogodio Geppetto efekt, osjećaj da mi noge u kukovima nisu dobro pričvršćene za ostatak tijela i da bi ih, u najmanju ruku, trebalo podmazati. Kukovi su počeli drveno-limeno klepetati već tamo negdje od 70 km. Nije zapravo riječ o boli, više o nekom osjećaju da se odvajaš od tijela, da si ga samo posudio, i da ga je sad potrebno poslati na servis.

5. Kako mi je kaciga bila premala, boljela me je glava. Kad bih je namjestila tako da me ne boli glava, zabolio me je vrat. Netko mudar bi pomislio da sam to mogla i pretpostaviti.

6. Bojala sam se da ću pokisnuti, a umjesto toga sam izgorjela na suncu. To mi daje zanosan izgled rakunovog mladunčeta, samo u drugoj kombinaciji boja. Bijeli kolobari oko očiju na licu boje reš pečene Peppe Praščić. Jedna strana mi je, dakako, jače izgorjela od druge, jer je ražanj neravnomjerno pekao.

7. Voziti 113 km sa kratkim pauzama nije isto kao i voziti dva puta po 55 km, sa pauzom od četiri sata u kojoj popiješ bure pive i čobanac, pa još malo i prilegneš. Sigurna sam da oko toga postoje oprečna mišljenja, ali ovo prvo je meni daleko teže, i ne vidim posebnog razloga da to ponovim.

8. Podstavljene biciklističke bicke nose se na golo tijelo. To znači da štrample idu preko bicki, ako nemate podstavljene tajice koje biste mogli obući, a vremenske prilike to zahtijevaju. Dok ste na biciklu, nitko to ne primjećuje. Međutim, kada siđete s njega, vi zapravo hodate u štramplama po svijetu, odnosno, što se svijeta tiče, zaboravili ste se odjenuti. Socijalna problematičnost te situacije upala mi je u oči tek kad sam se ogledala u zgroženom izrazu lica otpravnika vlakova na stanici u Ogulinu. I onda još par puta tako, sa svakim tko je prošao pored mene.

9. Kad mi netko zada neko vrijeme u kojem moram preći određeni put, to mi je isprva motivirajuće, ali nakon kojih 80 km postaje demotivirajuće, jer prestanem percipirati okoliš. Kada prestanem percipirati okoliš kroz koji vozim, cijela stvar postane malo besmislena, jer bi tako mogla voziti bicikl i u dvorani.

10. Potajno sam se nadala da će ekipa na biciklističkom maratonu izgledati kao Jacquie Phelan



odnosno



a oni su većinom izgledali kao Fred u žutoj majici, dakle onaj lik kojeg Bike Snob NYC ismijava do besvjesti.



odnosno



Primjer Fred-bashing posta: http://bikesnobnyc.blogspot.com/2011/07/data-wranglers-fred-fight-at-flat-bar.html (blog.hr mi ne dopušta da linkam, iz nepoznatog razloga)

11. Potajno sam se nadala da ću si naći nove ljude s kojima ću redovito vikendima voziti. Ali kako sam bila jedina wannabe Jacquie među 32 Freda i jednim jako simpatičnim Goranom, a Gorana sam i otprije poznavala, mogli bismo reći da mi se ta želja nije ispunila. Bila sam također i jedina koja nije vozila cestovni bicikl nego montić sklepan od dijelova s različitih bicikala, jedina s kacigom koja nije bila biciklistička, i jedna od dvoje koja nije morala prodati bubreg za svoj bicikl.


- 10:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

02.05.2012., srijeda

Burning sun

Još uvijek, u svojim srednjim tridesetima, često osjetim strah od toga da će me vlastita žudnja živu zapaliti. I kao da je puno gore nego što je bilo prije deset ili petnaest godina, iako je sada daleko lakše podnosim. Područje žudnje se proširilo, dodajući nove nabore koži, i nova mjesta za uvlačenje.



Zapravo se ne radi o opeklinama drugog stupnja, već o tkivu koje se neprestano cijepa samo od sebe, posvuda. Baš me trga. Ipak, sadomazohističko iskustvo kakvo je već iskustvo života ima jednu prednost – što duže traje, to je lakše prestati se batrgati i ostati miran s tim mesom koje se kida. Kad si miran, bol te zaboravi boljeti.



Bili smo na tom putu, ovaj put po Balkanu, nas dvadesetsedmero; Poljaci, Šveđani, Slovenci, Srvati, Hrbi, Sjeverni Irci (ko sjeverni medvjedi ili sjeverni vjetrovi) i jedan Englez. Autobusom. Zagreb-Jasenovac-Sirogojno-Užice-Dečani-Prizren-Shkodra-Cetinje-Dubrovnik-Mostar-Konjic-Rijeka. Dok sam na putu po Turskoj, Gruziji i Azerbejdžanu imala jači osjećaj grupne kohezije, vjerojatno i zbog tog prostora koji nije naš na način na koji je Balkan naš, i to ne samo za nas s ovih prostora, ovoga smo se puta (this time: na engleskom je put vrijeme, osim što to nije isti put) nekako raspršili.



Protica mi je rekao da mu je drago jer mu se čini da sam se sada otvorila, i otvorila prema puno više ljudi, i da je to bilo hrabro, ali ja sam mu pokušala objasniti da za mene otvaranje nije hrabro. Ja se otvaram po automatizmu, manje više svima koji nisu sociopati. Hrabro bi bilo pokušati osjetiti kad je vrijeme za to, a kad ne, i kad je taj osjećaj otvaranja želja, a kad uvjetovanje odnosno navika. Jer od toga silnog prosipanja, na kraju se uvijek osjećaš kao da te netko zaboravio na jakom suncu, pa si sad malo ”apšisao”, kako bi to baka Mira rekla, da se kojim slučajem sad ne taloži u urni.



Najteža mi je bila neprestana uronjenost u zvukove, šumove, glasove. I sad dok ovo pišem čujem pse kako laju (jer psi inače mekeću) i ptičice i aute i susjede. Ali ti zvukovi nemaju ništa sa mnom, ne obraćaju mi se i ne očekuju nikakvu reakciju od mene. Na putu je sve očekivalo moju reakciju, i sve je reagiralo na mene. Ta je neprestana uzajamna nadraženost izluđujuća.



Kao što je Nevena rekla, u našem prvom post-traumatskom razgovoru nakon puta, malo kao da si zatvoren s ljudima na jedrilici, samo što je ta jedrilica nevidljiva i plovi i po kopnu, a najviše se voli praviti da je autobus. Nema nikakve šanse da svi jednostavno šute, a da to ne bude nasilje nad njima, a i tada je dovoljno da jedan priča, pa da tišine opet ne bude. I zapravo, nema nikakve šanse da se ikud makneš, iako se stalno mičeš i scenografija se neprestano transformira. Možda i jest problem u tome što vrlo brzo sve počinje ličiti na scenografiju, a ti postaješ loš dramaturg.



Smetao me taj osjećaj koji bi mi se ponekad javljao, i nisam sigurna kako da ga artikuliram. Prezirem poziciju ”arbitra dobrog ukusa”, koji ide okolo i prvenstveno se bavi procjenjivanjem toga što drugi rade. Naravno, svi to radimo, jer si tako i organiziramo život. Ali postoje oni koji se realiziraju kroz poziciju arbitra, to im je način samoaktualizacije, i to mi se gadi. Problem je u tome što te ovakvo putovanje nekako natjera upravo u tu poziciju, postavlja te u neko intenzivno stanje odvajanja bitnog od nebitnog, zanimljivog od nezanimljivog, suvremenog od anakronog, sofisticiranog od banalnog, žita od plišanih koala.



I sad to stanje koje je, ipak, u svakodnevnom životu prekarne kulturne radnice limitirano uglavnom na tekst, na ovakvom putu postane potpuno sveobuhvatno, od hrane do lokomotiva, preko pletenih prsluka logorašica iz Jasenovca, ceste od Shkodre do Cetinja, imaginiranih zvukova korčulanskih klesara u Mostaru. Hodaš okolo kao živa estetska, moralna i politička vaga, iako se svim silama tome opireš. A i tkivo oko tebe zapravo se opire toj analitičnosti i tom seciranju – ono ti se zapravo želi dati u svom totalitetu, međutim ti nemaš kapacitete za to.



Odnosno, ti možda imaš, ali ja nemam. I onda hodam okolo kao zombi procjenjitelj, važući omjer cijene i kvalitete. Samo što se ne radi o kvaliteti, nego o tome užasnom pojmu ”zanimljivog”. I sad čujem glas velikog šefa, švedskog tigra, kako smo ga zvali po marki kofera koju nosi, kako govori: destilirajte informacije, ne trebaju nam sva vaša iskustva, kao da se radi (pa i radi se) o trgovini iskustvima, o burzi doživljaja.



Nisam cinična prema tom projektu, dapače, vjerujem u njega i volim ga. I ta nelagoda je njegov sastavni dio.



- 10:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.04.2012., utorak

GUBERNER BANDIĆ OD ZAGREB TRAŽITI VAŠU HITNU POZORNOST - NUDITI VAM POSLOVNI ODNOS OD 1.5 MILIJUNA EURA

Što mi je upravo sletilo u mailbox...


From: teddy.lu.shetik@gmail.com
Subject: GUBERNER BANDIĆ OD ZAGREB TRAŽITI VAŠU HITNU POZORNOST - NUDITI VAM POSLOVNI ODNOS OD 1.5 MILIJUNA EURA
Date: 10 April 2012 13:24:02 GMT+02:00


ZAHTJEV ZA HITAN poslovni odnos

Prvo, moram Vas tražiti najstrože povjerenje u ovoj transakciji. Ona je zahvaljujući svojoj naravi posve POVJERLJIVO I "TAJNO". Ja sam siguran i imati povjerenje u Vašu sposobnost i pouzdanost u provođenju transakcije ovog velikog razmjera koja uključuje PREDSTOJEĆU TRANSAKCIJU KOJA ZAHTIJEVA MAXIIMUM povjerenje.

MI SMO TOP službenik Ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada ZARGEB i blizak povjerenik od DUGI GRADSKI GUBERNER MLAN Bandić koji su zainteresirani za prijenos sredstava koji trenutno su zarobljeni u GRADSKI bankovni račun. DA BI započeti ovaj posao MI tražiti Vašu pomoć kako bi nam omogućio da prenesemo na Vaš račun spomenuti zarobljeni fondovi.

Izvor tog fonda je kako slijedi: Od posljednjeg proračuna OVDJE U ZABREG, gradski guberner je oduzeo sredstva koja izdvajamo za kulturne organizacije koje su nepotrebne i nestat će uskoro. S MOJIM POMOĆI U kreativnom krojenju proračuna, ti fondovi smo učinili UNTRACKABLE, tvrdeći da neće biti dobiveni kroz porez. Trenutno su skriveni i plutaju u središnja blagajnu OD ZGREB READY za plaćanje. Njegov POLITIČKI neprijatelji u skupštini to ne zanima.

Međutim, temeljem naš položaj javnih službenika, mi ne može dobiti taj novac na naša imena. Stoga sam delegiran povjerenjem GRADSKI GUBERNER Bandić tražiti privatnog partnera na čiju RAČUNU Želimo prenijeti iznos HRK 11,086,100.00 (jedanaest milijuna, osamdeset i šest tisuća i STO HRVATSKIH KUNA, oko EUR 1.5 milijun). Stoga pišemo vam ovo pismo. Dogovorili smo da se NOVAC dijeli na taj način: 1. 20% za vlasnika računa 2. 70% za nas (službenici) 3. 10% će se koristiti u pomirenja OPOREZIVANJA I SVE DOMAĆE I STRANE troškove. Iz 70% ćemo započeti za 12 mjeseci, kad je GUBERNER BANDIĆ mora napustiti položaj, važan posao nekretninama sa svojim partnerima.

Pozor, ova transakcija je 100% siguran i nadamo se započeti TRANSFER najkasnije sedam (7) bankovnih dana od dana primitka sljedećih informacija na Tel: +385-1-6100101 ili +385-1-6100501 : pojedinosti Vašeg računa i papir sa zaglavljem koji će omogućiti da dajemo PONUDE na javnim natječajima i izravne nabave Grada. Na taj način ćemo se koristiti imenom Vaše tvrtke i dodijeliti ugovor i transferirati sredstava na ime Vaše tvrtke.

Mi se radujemo unaprijed da radimo ovaj posao s Vama i tražimo Vaše POVJERENJE U OVAJ TRANSATION. GUBERNER Bandic ima iskustva u prenošenju javnih SREDSTVA na taj način da koristi partnerima. MOLIMO potvrditi primitak ovog pisma pomoću iznad navedenih TEL brojeve. Ja ću vam poslati detaljne informacije OVOG PROJEKTA KADA mi se javite.

S poštovanjem,

DR TEDDY LU SHETIC


- 13:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.02.2012., srijeda

Kako se čuva stolno, kuhinjsko i ostalo rublje


(slika preuzeta sa stranice prikladnog naziva Special to Woman, http://www.womenshomepage.net/kitchen-utensils/)


Odlučila sam uvesti novu rubriku u ovaj usahli blog. Ta će rubrika najvjerojatnije imati jedan do nijedan nastavak, ali će se u svakom slučaju periodički ponavljati. Od izuzetne je važnosti da vas upravo danas upoznam s principima čuvanja stolnog vina te kuhinjskog i ostalog rublja.

KRUH, KOLAČ, KOBASICE I ĆEVAPE ne režite na samom stoljnjaku, nego za to upotrijebite nogu od stola ili neku drugu prikladnu podlogu.

PAZITE KAKO BRIŠETE VILICE I NOŽEVE jer su šiljci i oštrice česti uzrok oštećenih i prorezanih ručnika i razrezanih grkljana. Za tu je svrhu bolje upotrijebiti posebne krpe sastavljene od staklene vune i zametnutih ostataka bračne svađe.

OKRHNUTI TANJURI, vrčevi, čaše, lonci s ispucanim emajlom i slično također su neprijatelji kuhinjskih krpa.

HALJINE ILI RUBLJE, kada parate, odvojite za taj posao dovoljno vremena. Bolje da utrošite dva mjeseca i sedamnaest dana više nego da nepopravljivo oštetite materijal nestrpljivim paranjem.

KUHINJSKE KRPE upotrebljavajte samo za brisanje suđa, a nikad za brisanje susjedovog psa i/ili grobnice Borisa Davidoviča.

BOČICE S LIJEKOVIMA nije dobro stavljati na stolno rublje, jer neki lijekovi štetno djeluju na osjetljive tkanine. Umjesto toga, ostavite ih da lebde u zraku.

ŽILETE ZA BRIJANJE ne smijete brisati ručnikom, ni jesti za predjelo. Za tu svrhu treba otrti žilete bugačicom.

ZAPALJENOM CIGARETOM pažljivo baratajte i ne gasite je na tuđim podlakticama, kako biste spriječili opekline.

PRI PROSTIRANJU STOLA stavite preko cijelog stolnjaka zaštitni prozirni najlon, ali to nije lijepo premda je praktično.

PREKO PREGAČE stavite još skafander, vreću za spavanje i šator kao zaštitu u naročito prljavom poslu. Tako ćete dulje sačuvati pregaču i uštedjeti pranje. Morate biti oprezni u blizini vatre.

ČARAPE ŠTEDITE ako ih barem svaki drugi dan mijenjate. Čarape nemojte nikad nemarno baciti na dno kontejnera, jer će vam Holding naplatiti kaznu od do 300 kuna za ilegalno uskakanje u kontejner. Uvijek je dobro kupiti šezdeset pari istih čarapa jer se onda po potrebi mogu upotpuniti ako se jedna od njih ošteti.



Knjiga za svaku ženu (dvadeseto izdanje), ur. Čuča Smokvina Boranić (Zagreb: Nakladni zavod Znanje, 1986), str. 64




- 22:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.11.2011., utorak

Još malo Turske, pa onda Gruzija.

Znala sam da će mi se dogoditi da mi vlastiti tekst dosadi prije nego što ga napišem. Lajem taj putopis i špricam ga naokolo već predugo. Sad već osjećam kako me boli grlo od ključnih mjesta putovanja, ”simpatičnih” duhovitosti, lokalnih bizarnosti i ”vrckavih” pošalica. Izgovoriš nešto, i dok to izgovaraš, tvoje ga vlastite riječi jedu, da se više ne pojavi, osim kao ljuska ili kora. Ili kao bijele nakupine gnoja, onog od angine. Neke se stvari ipak moraju odraditi, a to odrađivanje može biti smislom samom sebi.

Puno smo se smijali. Puno, puno. Kada danas mislim o tom smijehu, rijedak mi je. Ništa strašno, tada nije bio takav. Ali nije od njega puno ostalo, pojeli smo ga, zajedno sa slanim ovčjim sirom, churchelom, khachapurijem, bijelim bubrezima i korijanderom.

Ali to je već Gruzija, a mi smo, nakon Istanbula, dva dana proveli u Hopi, vrlo blizu tursko-gruzijske granice. Hopa je jezivo ružna, i to joj dolazi prirodno, bez ikakvog posebnog napora. Sada bi narativna logika i uobičajeni putopisni oksimoroni zahtijevali da kažem da je od te silne ružnoće gotovo lijepa, ali ne mogu. Kad plaziš po nekoj zabiti u Turskoj, ne patiš toliko od nedostatka struje i interneta, već od overloada s Hello Kitty i Michaelom Jacksonom. Koliko god se uvjeravao da ne bi smio, očekuješ da će zabiti biti stare. Ali zabiti nisu stare i autentične, zabiti su nove, plastične i teško podnošljive.



Ali Hopa nije samo ružna, malo je i zabavna. Recimo, fenomen staronovogradnje. Većina zgrada još nije dovršena, a već su propale. Osim toga je još zabavno što sve kuće izgledaju kao da je netko krenuo s jednim nacrtom, al onda mu je taj pao u kanal, po njemu su srale ptice, pas ga je sažvakao, vanzemaljci umaljali sa marsovskom sluzi za telekinezu i slično. Naš junak se ipak nije dao obeshrabriti. Pomislio je, šta će mi glupi nacrt, idem ja to po osiječaju! I onda je tako po osjećaju krenuo graditi drugi kat. Nakon što je primijetio da drugi kat nimalo ne nalikuje na prvi, shvatio je da je život kontingentan, i nastavio još slučajnije lijepiti cigle jednu na drugu OHO ljepilom. Ili čime se već cigle drže jedna za drugu. Pljuvačkom, valjda.



Bilo mu je tlaka nosit višak cigli dolje, bless him.



Ima Hopa i lijepih dijelova. To su lijepa polja čaja. Njih nisam slikala. Ali sam zato slikala čaj u šalici koji se pije. To sam slikala prije nego što sam ga popila, jer tako čaj naime bolje dolazi do izražaja.



U Hopi inače ljudi žive po 700-800 godina.

Exhibit A



U Hopi nismo bili dugo, mislim da sam saštrikala jedno dvadeset centimetara šala za Šama. Dakle, dva dana.


Batumi je grad s druge strane tursko-gruzijske granice koji se odlikuje po tome što su mu skoro sve ulice prokopane, jer popravljaju instalacije već četiri godine. Svaku godinu unajme novu ekipu da ih popravi, ali se ubrzo ispostavi da nisu dobro obavili svoj posao, pa se traže drugi. To mi je ispričala simpatična studentica engleskog koja nam je pokazivala grad. To izgleda otprilike ovako.



Kad padne kiša, često nema vode, ni struje. Pa onda, logično, ni interneta.



Ali, čim zavrneš za ćoše, čeka te neki sasvim drugi prizor.



A sada kratki intermezzo za redovite čitatelje koji vole gramatiku. Brought to you by Jelena Topčić: ”Sluga u jednini ima samo muškorodnu sročnost (taj sluga), a u množini i muškorodnu i ženskorodnu. U jednini je samo OVAJ sluga, a u množini i ove sluge i ovi sluge. Kukavica u oba broja može imati i muškorodnu i ženskorodnu, a hulja u oba broja samo ženskorodnu.”

Vraćamo se redovitom programu.

Kad sam vidjela ovaj spomenik, pomislila sam da su Neue Slowenische Kunst bili jako popularni u Batumiju.



Batumi mi je bio drag. Imala sam sobu sa tri kreveta samo za sebe, nisam doživjela strujni udar paleći svjetlo u kupaonici kao u Hopi, a i fino smo jeli. Mahanjem ruku i beskonačnim zdravicama (gaumarjos!) sporazumijevali smo se sa predstavnicima regionalnog ministarstva kulture, obilazili ateljee lokalnih umjetnika i u predvorju hotela lokali viski što su Irci nosili sa sobom u tuđinu, kako bi se uvijek osjećali baš kao kod svoje kuće. Barem dok se nismo svi porazboljevali od mistične želučane bolesti. Od koje neki skoro i pocrkaše.


- 20:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.10.2011., petak

Putopis, valjda. Turska.

Nešto se dogodi s fotografijom na kojoj je lice osobe za koju se još uvijek živo sjećaš kako je jednom nisi znao, sjećaš se kvalitete tog ne-poznavanja.



Kada joj se kasnije vratiš - nakon što si proveo barem 16 sati dnevno, svaki dan, 16 dana, gledajući tu osobu kako jede, spava, plače, povraća, čita, zombija po prostoru, zuri u ekran, dere se, pjeva, ljuti se, gladna i pijana, razdražljiva, s crnim tragom pod noktima, luda od brige, bijesna, zadovoljna, sređena za izlazak u oblačiću Miyakeja, neobrijana, s listićem korijandera zapelim u kutu usana i tragom ruža na zubima, nervozna od čekanja, tek probuđena u 6 ujutro ili tek probuđena u 3 popodne dok si nespretno preskakao preko njenih nogu u autobusu – ono što vidiš dva su lica u jednom.



Ono lice tada, koje nisi znao kako gledati ni što na njemu vidjeti i ovo lice sada, lice koje je postalo zrnato, rastvorilo se i raspršilo, poput naftne mrlje ili mrvica čaja, ne nužno kao posljedica kakvog povjeravanja ili prepričavanja života (kakvi su već mehanizmi stvaranja bliskosti), jer si možda s tom osobom progovorio svega 20 rečenica u 16 dana, a i te su rečenice najvjerojatnije bile o hrani, iscrpljenosti i o tome zašto je, zaboga, daska za wc podstavljena spužvom u rozim apartmanima u Shekiju, već jednostavno zbog toga što se vrijeme provedeno u zajedništvu, kada ga je toliko, nužno (često i nevoljko) pretvara u intimnost. To se vrijeme, omeđeno čvrstim granicama početka i kraja ekspedicije, širi i usitnjava prema unutra, raste kroz cijepanje na sve sitnije komadiće, kao u Zenonovom paradoksu s Ahilom i kornjačom.



16 dana sa tridesetak umjetnika, kulturnih producenata i znanstvenika-istraživača, avionom i busom od Istanbula preko Hope (Turska); Batumija, Tskaltuba, Tbilisija, Telavija (Gruzija); Shekija, Agsua, Cynija do Bakua (Azerbejdžan). Radilo se o drugoj ekspediciji projekta Corners (http://cornersofeurope.org), čiji je cilj omogućiti suradnju umjetnika i znanstvenika s raznih rubova Europe te animirati one prostore, sela i manje gradove kojima nedostaje umjetnički i kulturni život. Sada bih, pak, rado ostala zatvorena u stanu barem 7 dana kako bi temeljito probavila i iscijedila ta iskustva, ali mješalica za beton u obliku tekućeg života radosno se okreće i nestrpljivo čeka da me pretvori u histeričnu kašu živaca.

Ipak, sama količina i intenzitet doživljaja svrbi i nadražuje, te zahtijeva svoju artikulaciju u nekoj strukturi. Umjesto brojeva za natuknice, koristit ću fotografije. Loše su, upozoravam. Vizualno me ne zanima, osim kao dokument i povod za interpretaciju.



Prva zajednička večera u Istanbulu. U sredini su Micki, čija je distancirana fokusiranost u dva tjedna omekšala, ne baš kao marshmallows, ali kao tek dozrela marelica; i Kasia, koja nas je uvela u svoje audio radove pričom o svom licu površine Mjeseca. Sada kad mislim o njoj, vizualno jedva mogu prizvati taj detalj koji se uglavnom najlakše primjećuje na njoj - ali sjećam se priče.




Naravno da je nespretan prijevod smiješan, ali nespretan prijevod uvijek upućuje na to koliko su jezici fascinantni i koliko mi zapravo nastanjujemo upravo njih, više nego kuće, stanove ili našminkane sobe. Nespretan prijevod te uvijek tjera da misliš. O tome zašto se na engleskom kaže ”napraviti” krevet, kao da ćeš svakog jutra krenuti iznova piliti drva. I zašto je našminkati ”napraviti gore (make UP)”, a zbog tog hrvatskog ”gore” potom pomisliš da bi poanta šminke trebala biti da izgledaš bolje, a ne gore. Samo što bi onda išao dolje, ako želiš ići u suprotnom smjeru od gore (make DOWN), ali onda više nisi siguran kako ”napraviti” to dolje kad je to relacioni pojam i ne radi se od fizičkih materijala. I kakve to veze ima s pospremanjem sobe. Na ovom su mjestu svi ionako odustali od čitanja, pa se odmah osjećaš bolje, jer ti je u biti neugodno kad netko čita ono što pišeš. A i ti si se već malko umorio, pa prilegneš u svoju hotelsku sobu u Istanbulu i uvjeriš se, s olakšanjem i radošću, kako ne moraju svi zidovi biti ravni.



A počneš se malo i osjećati ko doma, odnosno ko doma kod Rachel, jer te ljubav prema uzorcima u hotelu Bristol u Istanbulu



podsjeti na ljubav prema uzorcima u obiteljskim kućama u sjeveroistočnoj Engleskoj.

Photobucket

U nekom trenutku ti se naravno pripiša, pa se potom vratiš buljenju u neravni zid pitajući se zašto pola čovječanstva briše dupe papirom a druga polovica ga tušira vodom i postoji li kakva metafizika koju bi na to mogao zalijepiti. I koliko će samo biti potrebno natezanja da i o ovome složiš neku žovijalnu teoriju.



Ali ne pitaš se


What is the purpose of such folly?

jer je folly ionako ono što čuva ovu dolinu suza od potopa.

(Brzi search otkriva da je ovaj stencil zapravo reklama za knjigu Berrak Yurdakul, iako sam bila uvjerena da je riječ o kakvom revolucionarnom sloganu. Koliko god mi advertising bio mrzak, ne mogu reći da ovo nije dobra ideja. I da se duboko nadam da joj je i knjiga dobra, iako joj je sajt kičast a tekstovi postani kao slika od čega mi spontano rastu crvene fleke po tijelu. Plus sajt joj otvara neki video oblaka u potrazi za smislom. Brrrr.)

Međutim, za svaki idući stencil kojeg si usnimio ne možeš si pomoći da se ne pitaš je li i to sad kakva reklama, primjerice za novu knjigu Naomi Klein ili Davida Ickea.



Iz paranoje te izvuče ovaj prizor, kojeg odmah pohitaš obijesiti svom roditelju anarhistu komunistu na fejzbučni zid.



Samo sat poslije, već si u minibusu za aerodrom i slikavaš brodove zaštićene bodljikavom žicom, pitajući se hoćeš li stići na vrijeme na let za Batumi jer nisi krenuo šest sati prije leta, kako inače običavaš. I smiješ se u sebi kada se sjetiš Labrovićeve iznenađene face kada si ga pitao zašto je umalo zakasnio na let za Istanbul. Kao da objašnjenja zašto bi netko mogao propustiti let nisu gluplja od propuštenih letova. A onda se još malo pitaš zašto, ako već pišeš u drugom licu jednine, pišeš još i u muškom rodu.



(Nastavak slijedi. Časna pionirska.)


- 14:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)
Lipanj 2006 (6)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket

Kada bih se sažimala, najsretniji opis bio bi Petrom posredovan Tomijev 'Ona se loži na socijalnu dinamiku.'


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se