03.05.2020., nedjelja

Irina Pažameta: Roko i njegova tajna

Franka je bezglavo jurila kamenitom uličicom. Negdje usput uz neki kamen zapela je i ostala njena japanka, jedino što je toga ljeta od ustiju otrgla za svoje veselje. Znoj joj se cijedio niz bijelo, kao kreč bijelo lišce. Derala se iz sve snage: "Nestao je moj Roko! Jeste li vidjeli moga maloga?"
Baba Luce, stara ludača koja godinama sjedi ispred kućnih vrata dok joj palmino lišće vazda mlati po glavi, izgovori tiho:"Odvela ga je gospoja u biloj vešti." Nitko je ne čuje, a Franka babu Luce, svoju svekrvu, gleda samo kad joj prinosi šalicu mlake juhe. Juha ne smije biti u tanjuru jer stara sve prolije i ne smije biti vruća jer će se sigurno opeći. I tako, nitko babu ne čuje, a Luce sama sa sobom razgovara, vazda spominje "brod od karte" koji je potonuo i ponavlja da je ona ipak vidjela maloga Roka i bilu vilu. Svi su istrčali iz kuća. Razdvojili se u trenu, jedni odoše žurno prema groblju, drugi daleko navrh brda prema tvrđavi, djeca i starci prema moru i po svim dvorištima. A Roka nigdje, kao da ga je zemlja progutala. Sve do duboko u noć, s feralićima i psima pretražiše sva napuštena polja ne bi li ih Roko čuo ili vidio. Ništa se dobro ne dogodi, ni idućeg niti sljedećih dana i Franka završi u postelji. Govorili su ljudi da će umrijeti od tuge u bunilu i vrućici...
Luce odjednom postade pametnija, donosi Franki juhu, meće obloge na prsa, kuha čaj od kamilice i ne razgovara više sama sa sobom. Ona samo čeka da se vrati mali i moli Svemogućeg, jer samo On zna gdje je bila gospoja odvela Roka. Franka ne razgovara ni sa kim, ne pita više za Roka, samo netremice gleda u babu Luce koja danonoćno sjedi uz njenu postelju kao da se boji da će joj opet Netko strašan i nepoznat oteti jedino što ima - nevjestu Franku. Franka u jednom trenutku prereže mrak suludim krikom: "Zašto šutite, Luce, govorite nešto za ime Božje! Pričajte mi onu ćaknutu ljubavnu priču koja je svaki put drugačija; ili su to ipak bile dvije priče i svaka se dogodila u svojem vremenu? Samo pričajte! Nije važna istina!”
Franka treba onu staru šempjastu Luce, misli da bi je samo njeno ludilo moglo odvući od uklete stvarnosti bez Roka. Možda bi se iz košmara njenih misli i baba Lucine bezglavosti mogao iznaći odgovor na vječito pitanje - tko je bio Rokov djed? Je li to bio čovjek iz prve Lucine priče, čovjek iz druge ili ipak netko treći kojega ona nikada nije spomenula. Pričali su zlobnici na otoku da ju je "opalija" neki moreplovac pa je netko mlad i šašav izmislio da se dotični gad zvao Corto Maltese. Tako Tihomilu, Rokovom ocu, ostade nadimak Maltese. Nitko nije znao otkuda to ime, no dobro se uklopilo u jednostavno življenje ljudi na otoku - moreplovac - Malta - Maltese. E taj ubogi Maltese umire mlad, navodno od ujeda bijesnog psa. Pričali su ljudi da je u bolnici posve poludio i mokrio male psiće pa je netko povjerovao i u tu priču.
I što se poslije svega moglo dogoditi osim da Franka ostane sama s tom užasnom popudbinom i jadnom Lucom na vratu? ”Hajde, Luce, pričajte mi svoje priče o nesretnim ljubavima, iskrcajte svoj rasuti teret iz papirnatog broda koji spominjete. Nikome neću reći, ionako mi nema života bez Roka, a ni Vama bez mene.”
Luce prevrće po glavi Frankine riječi, nije joj drago što je čula, no ipak sklopljenih ruku na prsima i potpuno svoja mirno će reći: ”Bila sam mlada i šesna i dva su me čovika volila. Za prvoga sam bila premlada pa me taj čuva, čeka da narastem i pobjega u Njemačku da zaradi za naš život. Kasnije su neki pričali da je bio neprijatelj od države i da su ga ubili zli ljudi. Nisam ti ja razumila kako netko tko se toliko želi vratiti doma može biti neprijatelj. Zva se Stipe, ni za grob mu ne znam, a rado bi mu cvit odnila. ”
”A poslije, što je bilo poslije?” Franka mora saznati tko je bio taj drugi čovjek kojemu je Luce rodila sina. Sada je trenutak , sada i možda nikada više jer Luce može brzo otploviti na svom papirnatom brodu. Možda je taj Netko došao po Roka? Ljudi kažu da je sve moguće...
“Poslije sam,” nastavlja Luce svoju priču, “puno volila Ivana. On je mora poć na brod od karte (tako ga je zva jer je bio loš), javlja se ponekad iz svita i doša je predame kad je potrošija život i sve što je steka. Mene čovik ni pripozna i pita me za Luce. Rekla sam mu: umrla je sritna. Nisam mu htila reč da smo imali sina, da se zva Tihomil i da je umra isto ka ludi pas. Bilo me sram, Franka. I tako sam imala sve i ništa u isto vrime.”
Najednom postade jasno zašto se po kućama kao zamazani biljac vukla priča o mornaru koji je Luci napravio mulca. Da bude još gore, taj je nesretnik “podario” sina mladoj udovici Anki. Pričalo se da je nju Luce otjerala s kućnog praga i da je potom jadnica vrlo brzo pobjegla s otoka...
Ma opravdavao se taj poslije da je jako volio Anku, da ništa nije mogao jer je siromah, da ju je želio poštedjeti sramote i svašta još, a sve bi jednako nemušto. Znalo se da je nije doveo kući jer mu Luce nije dala blagoslov i tu je bio kraj njihovoj priči. Jele koja inače sakuplja trave i tumači snove, ispriča i san o Roku pa i ona doda ulje na vatru. Kao, sanjala je Jele da je došla Anka sva u bijelom kao neka dobra vila i povela dijete sa sobom da se osveti Franki, kad već ništa nije mogla učiniti ludom Tihomilu. Ljudi se odmah složiše da niti jedan Jelin san nije bio bez razloga. Strah je nadišao ono malo zdravog rasuđivanja, uvukao se u kosti: “Svuda je prisutan Božji prst, treba biti dobar jer se sve vraća i sve plaća! Bit će uvijek ribe za dobre ljude, a zli će od dobrih ribu iskati.” Govorili su starci, a mladi su uvukli rogove i zašutjeli.
Za Franku koja je došla izdaleka na otok, gdje je svatko svakome rođak, govorili su da je u kuću babe Luce donijela zdravu krv. Ranije je živjela podno planine, njeni su bili dugovijeki i siromašni ljudi zdravog duha. Takav će biti i njen Roko, mislila je. Uostalom, nalikuje njenom ocu i nimalo ne sliči na svog slabašnog oca Tihomila.
Ujutro je Franka teško ustala, zavezala kosu u repić, vukla se po kući kao puž bez kućice i ostavljala za sobom ružan trag nesreće. Iza nje, kao sjena, šljapkala je Luce u prevelikim papučama, da je pridrži ako pada, da je sastavi ako pukne popola. Franka je zastala, okrenuta prema Luci sasvim pribrano izgovorila je prvu toplu riječ za Luce: “Pustite me, majko, i dosad sam bila sama. Sve Vi znate, sve ste vidjeli i sve čuli. Vi ste došli po mene izdaleka, htjeli ste djevojku, koja će roditi sretno dijete. Niste u svojoj kući željeli Anku koja je ranije bila nečija žena, a ja sam sigurna da je tu nesretnicu Tihomil volio više od svega. Sjećate li se, Luce, da me sto puta nazvao Ankom, a onda bi prestrašen i kukavan kakav je bio samo ponavljao:“Ispala mi slova.” Nikada Franka ne bi izbrisala Anku, nikada, Luce, da smo i sto godina proživjeli zajedno. Ništa Vi ne znate o svom sinu! Vašom krivnjom, samo Vaš sin nije znao plivati dok su njegovi dečki skakali s visoke stijene, pa je on skočio da jednom bude isti. Jeste li znali da ga je tada spasio kum Matija i da ga je lud od bijesa tukao nogom u guzicu sve do Vaše kuće. Otjerali ste i Anku da ga “sačuvate” od nevolje i doveli ste mene, drugu nevolju. Ne krivim Vas, Luce, svojom sam voljom došla na otok. Dojadila mi je pustoš, brat koji je samo čekao da nestanem i da roditeljsku kuću pretvori u prenoćište za planinare. Od toga zla sam ja pobjegla. Zbog njega sam došla k Vama. Sada smo ostale nas dvije i nikoga više nema uz nas ni protiv nas. Nikoga više nije briga kako je Maltese umro, a Vi ste stavili na glavu crni facol samo da Vas više ne pitaju o njegovom ludilu. Ma kakvo ludilo, majko?! Gdje je taj pas kojega nitko nije vidio, otkuda je došao, kuda je nestao, je li ga netko ubio? Puno i previše razmišljala sam ja o svemu tom što nas je znašlo. Čitala sam da su se nekada mladi slabašni ljudi poput Tihomila razbolijevali od žalosti i potom umirali od srca. To se njemu dogodilo. Bog neka mu grijehe oprosti!
Jeste li Vi, Luce, izmislili priču o bijesnom psu da olakšate savjest? Kažite mi, neka konačno sve postane jasno!”
Luce je zastala ispred Franke u čudnoj grimasi bijesa i bola, stisnutih usta i razrogačenih očiju poletjela je da je udari. Franka je zadržala njene nemoćne podignute ruke i mirno je posjela na stolicu. Stara je ostala kao prikovana, užasnuta onim što se maločas dogodilo.
Dani su se nizali u nijemom čekanju na Rokov povratak.
Luce se vratila na stepenice ispred kuće, pod isto palmino lišće i izgledalo je kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. I dalje nije ni sa kim razgovarala, pa ni s Frankom koja je opet donosila mlaku juhu u velikoj šalici. Sve je naizgled bilo isto samo se Franki činilo da je Lucin papirnati brod zauvijek nestao i da ga više ni šaptom neće spomenuti.
Vrijeme je curilo kao pješčani sat iz dana u noć, iz noći u dan i na kraju jednoga jutra na mjestu babe Luce sjedio je Roko. Činio se strašno sitan. Odnijela ga je u kuću. Ništa nije znao reći.
Možda će jednoga dana, mislila si Franka, vrijeme otkriti Rokovu tajnu.


Irina Pažameta rođena je u Peći 1941. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Nakon studija radila je kraće vrijeme kao lektor u "Večernjem listu", a kasnije i kao profesor hrvatskoga jezika. Od 1968. godine, zaposlena je u ljepotici na Marulićevom trgu - Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Posao urednice Hrvatske bibliografije, Niza A - Knjige ostaje njen izbor. Dobitnica je nagrade "Matko Rojnić" za rad i doprinos u razvoju Knjižnice. Knjižničarska je savjetnica.


p.s. Još je jedna Irinina priča objavljena na mom blogu, vidi https://blog.dnevnik.hr/whiteflesh/2020/05/1632288213/irina-pazameta-slucajnost.html


- 10:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Irina Pažameta: Slučajnost

Iz prve knjige Irine Pažamete Put ili Nije sve kako se čini objavljene u Zagrebu, 2015.

Slučajnost

Kupila je neku čudnu knjigu žutog omota o kojoj se dosta pričalo tih dana. Ostavljena je na najvišoj polici za neko drugo vrijeme, ako ga ikada bude. Dugo se žutjela nedirnuta, između ostalih knjiga. “Ji đing: knjiga promjene”, piše i na hrptu. Nije to spominjala Zdravki. Smijala bi se. Nije ona bila od tih. Nedohvatljivo je nedohvatljivo - i što s tim? Tako bi rekla. Nije ni njeno ime bilo Zdravka. Tako ju je nazvao H. Zbog zvonkog smijeha i predanosti životu. Vjerojatno zato. I lijepo je pjevala i često započinjala isto: “Prvo ćemo - “Onu moju”, tako ju je zvala. Sve je bilo baš dobro s njom! Šampanjac u sunčano jutro i blistava rijeka i miris otave na pokošenoj livadi. Po tko zna koji put, vraćale su se iz šetnje dok su djeca jurila ispred njih. Ona s velikim svežnjem makova i ivančica, Zdravka s dvije-tri grančice u ruci. Zdravka je rekla umorno: “Imamo dosta i previše za veliki glineni ćup. Ja se više ne mogu saginjati.” Ništa slično, sve do tog trena, Ona nije htjela čuti. Znala je, ipak, život je bacio loše karte na stol i ništa više nije bilo nemoguće. Preplavio ju je bijes, nestajalo je tlo pod nogama, kao da je samo nebo ispljunulo tu nepravdu. Neka oštra bol, nož joj je zabijen u utrobu, kao da netko okreće i okreće njegovu oštricu.

Sjedi u predvečerje za stolom na kojem je, draga joj, ukrasna petrolejska svjetiljka i samo tajnovita žuta knjiga. Gledala je kako gotovo nevidljivo teče rijeka prema istoku i kako lagano plutaju žuti listići vrbe, kao zlatni tepih, pomno prostrt samo uz suprotnu obalu. Sve kao da je požutjelo. Otvorila je knjigu, trebala je odgovor. Od svih mogućih, dobila je jedan, jasan i zloslutan. Tišina je postala još tjeskobnija. Nikome o tome nije govorila.

Vrijeme, ta prokleta avet, nije bilo na Zdravkinoj strani. Nije uspjela uteći… Sutradan, zastala je na trenutak bespomoćno pred vratima još zatvorene cvjećarnice da naruči vijenac, samo od plavih i bijelih različaka. Za Zdravku.

Mora ući. Ona zna da mora odmah ući! Žena sa šalicom jutarnje kave u ruci na njenu molbu, ipak je bezvoljno otvorila vrata. “Sjednite, prvo ćemo čuti vijesti. Rano je.” Uključila je radio. Malim dućanom punim šarenog cvijeća zavrištala je Zdravkina uvijek prva pjesma. Ona nije mogla prešutjeti, a žena je rekla: “Zamislite, baš je to čudno!” Čudno ili ne, tako je bilo!

Kad je sve završilo, došla je u Zdravkinu sobu. Sve je još bilo netaknuto i njen je jutarnji ogrtač još čekao odložen preko stolice. Kao da se upravo presvukla i izašla u grad u svijetloplavim trapericama. Na stolu, u plitkom tanjuriću ostala je ogrlica s potrganom kopčom. Prozor je otvoren, sunčan je dan, čak i prostor odiše vedrinom. Kroz glavu joj projuri slika - one u istoj ovoj sobi, Zdravka pršti od smijeha, nešto je vani ugledala. Pita je: “Zar tako izgleda svijet kad se promatra plavim očima?” “Da, nasmiješeno. Treba mu tako prići. Sve je u pogledu.”

K. je stajao pokraj nje, zaustavljen u nekom svom filmu. “Uzmi što hoćeš”, tiho je rekao. Znala je istoga trena da mora pronaći Zdravkinu najdražu knjigu. Samo tu knjigu. Mora je naći!
Iz knjige je ispala poveća slika. Zdravka u nekom raskošnom parku u Indiji, smiješi se, a zeleno joj je vesta nekako dječački nemarno prebačena oko vrata. Knjigu je odložila uz svoje najdraže knjige i slika je ostala pohranjena u njoj. Zauvijek. Slučajnost ili pozdrav?


Irina Pažameta rođena je u Peći 1941. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Nakon studija radila je kraće vrijeme kao lektor u "Večernjem listu", a kasnije i kao profesor hrvatskoga jezika. Od 1968. godine, zaposlena je u ljepotici na Marulićevom trgu - Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Posao urednice Hrvatske bibliografije, Niza A - Knjige ostaje njen izbor. Dobitnica je nagrade "Matko Rojnić" za rad i doprinos u razvoju Knjižnice. Knjižničarska je savjetnica.


p.s. Zdravka iz priče je moja mama. Umrla je 1988. u 38 godini.
- 09:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.11.2019., subota

3rd Hellenic Psychodrama Summer Academy (1st-6th of August 2019, Kolympari, Crete)


At the airport in Athens, on my way back to Zagreb from Crete, I was literally swept off the floor like a breadcrumb (a somewhat large breadcrumb) by the airport personnel. A slightly annoyed person, gently pushing my feet with a dust mop, talked at me in Greek while pointing towards the benches. I prepared myself well for spending the night at the airport in-between two flights: I was lying on a self-inflating mattress that I brought with me, and I was perfectly comfortable where I was. I didn’t want to take up space on the benches, in case there was someone less proficiently equipped for the occasion of sleeping at the airport. Not to mention that floors are very reasonable places to be sleeping on, as you can’t fall off them. There was, however, no space or language for negotiation with the person holding the dust mop. I understood she has to do her job, and I was getting in the way.


On that same day, tucked up in my bed in Zagreb, I got an e-mail from Iva with an audio file attached. The subject of the e-mail said: to help you fall asleep. Iva sent Lada and me recorded sounds from our rooms at the Orthodox Academy: the sea, the wind, the crickets. In my memory, the crickets were much louder, and so was the sea. It made me wonder about other senses, like taste or touch, and the ways of preserving them, archiving them, the way we do with photographs. The only albums of touch and taste we have are those that we try to preserve in our memories. And the only way to archive them outside of ourselves is by writing about them, by telling a story, a story made of sensorial bits and pieces, fragments of experiences pinned together.


You see, Stylianos Lagarakis and the team in charge of organising Hellenic Psychodrama Summer Academy are very wise. They recognise, acknowledge and give space to how deeply our everyday (sensorial) experiences are entwined with the work of psychodrama. A conversation around a meal made of cheese, black olives and the reddest red tomatoes in the world might feed into the workshop called The Dictatorship of Love Relationships (Gabriela Moita and Michael A. Wieser). Back pain can bleed into The Pains We Suffered (Wang Jing with Ma Dongfang). Motion sickness on the bus trying to navigate the hairpin turns from northern to souther shore of Crete on our way to and from to the beach might trigger some long forgotten childhood memories and provide for an unexpected moment of healing, which will then, in return, shine a new light on our experiences in the workshop such as Of Love and Other Demons (Tatiana Kryukova). A dream of another, told over traditional Cretan music, might prompt one’s own own desire to dream in Do Androids Dream about Electric Sheep? (Horatiu Nil Albini) and deeply held political beliefs that you seem almost physically attached to might get stirred in large sociodrama workshop (Iafi Shpirer).


I am very new to psychodrama. Prior to my arrival to Crete, I have only attended two one day psychodrama workshops. I am a theatre scholar working at the Academy of Dramatic Art in Zagreb, and my PhD has nothing to do with psychotherapy. My formal education in psychotherapy began only a year and a half ago when I started my education in group analysis at the Institute of Group Analysis in Zagreb. Yet I felt very welcomed to Kolympari Summer Academy, among people who have been doing, teaching, practicing, working with psychodrama for years and years. Because in some ways, however long you have been doing whatever it is you have been doing, and whatever patterns you have adopted that give direction to your affects and behaviour, you are always new to the future of your life. And you are always new to whom you might meet or to what you might experience, because just like in theatre, everything always happens only once, even when it is repeated, and there are no two identical live performances.



For me, the key word and feeling of this summer academy was hollistic, as it describes the way things are deeply entwined and connected: crickets, love, wind, friendship, olive oil, family, anger, frustration and fried zucchinis. And sure, you might say that it happens all the time, but in a way this Academy in Kolympari is designed with a special emphasis, time, space and thoughtfulness for precisely this idea and this feeling.



And even when we seemingly weren’t working but only (only?) living, we were working hard, and the work of psychodrama was working on us and for us.


- 16:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.03.2014., nedjelja

Post za blog



Kasnih 50-tih popila sam šalicu mlijeka s medom. Dogodilo se to pored drveta smeđe, raspucale kore na srednjem Velebitu, a do tamo sam došla uobičajenim prijevoznim sredstvom. Mislim da sam tada imala isto godina kao i danas. Pored toga, imala sam još i hemeroide i iščašen gležanj. Tome mogu dodati samo još jednu lijepu ljubičastu haljinu sa točkama modre... boje. Haljina je bila viša od mene barem 20 centimetara a i bolje je govorila engleski. Bilo mi je jasno, kada sam je privila sebi, da će naša uzajamna privrženost dugo trajati. To je, u svakom slučaju, bilo moje prvo sjećanje. A vjerojatno i prvi izvor pokreta. Iako, kada bolje razmislim, vjerojatno je riječ o transcendentalnoj spiritualnosti.

Otprilike u isto to vrijeme, dogodio se događaj sa resicama na tepihu, u gradu Gogi. Njega ću opisati jednom drugom prilikom, jer mi je ovom prilikom bitnije. Ta je soba bila posve ogoljela, nije imala čak ni parkete. Osim parketa, na svu sreću, imala je puno drugih stvari, osobito poetike i ontologije. Ontologije najviše. Jedno 4 kile žive vage. Sve je dobro i moje je tijelo u savršenoj ravnoteži, a to posebno primijetim kada mi stave longetu na nogu. Razmišljam da istetoviram longetu, jer se očito nikada neću moći odlučiti da li da pijem limunadu ili ne. Mislim da bi mi bila ukusnija kada ne bi toliko inzistirali na limunu. To mi se čini kontroverznim. No, vrijeme je da se uozbiljimo. Mračni plesni komad oduševio je kritičare, a jubilarni broj omiljenog časopisa svjedočio je njenoj sreći, osobito nakon što je istakla svoju ženstvenost. Ipak, teško ga je bilo usporediti sa izvedbenom praksom predstavljenom u metodološkom okružju. To me je sve učinilo samosvjesnom djevojkom kasnog srednjeg vijeka, i mojih nježnih godina šta su mi one mogle dati.

Prethodno sam imala razmjerno puno razumijevanja, uz prstohvat soli te par listića korijandera. Tko je mogao pomisliti da će se krema za bore prelijepog naziva Stapka pokazati toliko sramežljivo učinkovitom? Jer zločinac je uvijek onaj koji se pravi da je višeg socijalnog statusa od onog kojeg zauzima na imaginarnoj ali gracilnoj društvenoj ljestvici, dok će se pozitivac u pravilu ponašati kao da je nižeg socijalnog statusa. Ali osjećaj pripadnosti. Dosta je to povezano s konceptualizacijom političkog, osobito ukoliko obratimo pažnju na tijela i njihove mandarine. No, sada sam se udaljila od teme. U svakom sam slučaju (opet) smatrala da je bitno da Martha Graham igra ulogu Marthe Graham. Jer u protivnom, ta cijela stvar nema nikakvog smisla. I zato kad kažem da je vrijeme da kažem zbogom, ja se uopće ne šalim, to samo drvo progovara iz mene. Ili voda, premda, makar, mada se ona nikada ne osjeća usamljenom, pa ni onda, iako ponekad ipak možda malo a možda i puno. I zaista je krajnje vrijeme da mi svi pošalju više ta pisma i razglednice koja mi obećavaju već 86 godina, da ne mora stalno Sabina. Čije su razglednice svakako visoke kvalitete i oštrog oka te ih zato posebno cijenim. Ja sam sad u onoj osjetljivoj dobi, kada se s takvim stvarima ne bi trebali olako poigravati. Pa sam potrčala u zagrljaj brojnim vezama između plesa i globalizacije, zajednice i njenih proturječja. Po svom starom običaju, to je bilo vidljivo i protekle srijede, kad je zaigrani dječak nestrpljivo iščekivao prinovu jer su mu njihova dječica baš sve na svijetu.


- 14:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

10.09.2013., utorak

Sine, vidi onog čiku s kofom na glavi. Super je.

Željko Zorica Šiš (1957-2013)



Pozdrav burazu, sa čajanke kod Lude Hrvatske.




- 08:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.11.2012., srijeda

”To je smišljeno da bude ironično, Paule”



Zašto prevoditeljica u predstavi Ivice Buljana Žuta crta po tekstu Julie Zeh i Charlote Roos "prevodi" s ”arapskog”, a zapravo s izmišljenog odnosno lažnog jezika koji bi trebao ”zvučati arapski” a u kojem se krava, kakvog li iznenađenja i posve neočekivane onomatopeje, kaže ”muu”? Zašto se nestali prijatelj Aš-Šamiha, partner s kojim je lovio ribu kako bi obojica prehranila svoje obitelji, zove Mubarak, poput svrgnutog egipatskog predsjednika? Zašto je na njih dvojicu i na njihov čamac s neba pala krava i prepolovila im brod na pola? Zašto nije definirano iz koje su oni arapske zemlje, ima ih poprilično u području Sjeverne Afrike?

Mogla bih odmah ponuditi i odgovore na ta pitanja, istim redoslijedom: mora da tekst ismijava eurocentričnu poziciju kojoj arapski zvuči kao blebetanje. Zacijelo je riječ o parodiji. Isto vrijedi i za ime Mubarak, jer zaboga, jedino ime kojeg se Europljani mogu sjetiti a da zvuči kao da je iz sjeverne Afrike je Mubarak. Dobro, doduše tu je još i Gaddafi. Krava je, dakako, pala na čamac jer eto, ovaj komad se poigrava ”niskim” ali zabavnim žanrovima, od kojih je jedan i farsa, čije su obilježje upravo apsurdne situacije.

A mogla bih ponuditi i malo drugačije odgovore na ta pitanja: budući da arapski ionako Zapadnjacima zvuči kao blebetanje, da ne govorimo tek o zemljama zapadnog Balkana (kao što je Hrvatska s kojom je predstava u kazališnoj razmjeni), koje pak imaju slabog iskustva s imigrantima i azilantima iz Sjeverne Afrike, zašto se mučiti s glumcem koji zna arapski, kad to jednostavno možemo riješiti blebetanjem koje ”zvuči arapski”. Ako ubacimo još i ”muu” bit će urnebesno.

Kad smo već kod toga - pita Julie Charlote - Znaš li ti koje arapsko ime, jer ako krenem guglati, zalijepit ću se za fejs i onda će mi netko poslati zahtjev da se pridružim nekom prosvjedu a znaš da mi je to najgore što mi se uopće ikada može dogoditi u životu? - Čekaj, čula sam početkom godine, odgovara Charlote, bio je taj neki Mubarak. – A Gaddafi? – Znaš šta, Gaddafi je ipak malo previše isfuran, njegovo krvavo mrtvo lice bilo je u svim medijima. Bolje Mubarak, on ne izaziva mučninu.

-Dobro, i šta ćemo s njima, neka kritika sistema, al onako da bude dvosmisleno? – Ma znaš šta, nek im svima krava padne na glavu, već tri mjeseca slušam o toj prokletoj kravi na svim njemačkim vijestima. Ali da, da, daj da bude dvosmisleno. To je kompleksno, znaš da moraš biti kompleksan kao umjetnik, ali istovremeno i malo pop da ne bude dosadno. Ubit ćemo dvije krave jednim avionom – em će biti kritika društva, em ćemo kritizirati kritiku društva, em ćemo kritizirati kritiku kritike društva – pa to su već tri krave. A samo dva partnera na projektu. Čovječe, pa poklopit ćemo jednim udarcem live art umjetnike, ove što protestiraju, te Arape što se mlate, korporacije koje im daju pare da se pomlate, muškarce koji se ponašaju kao balavi adolescenti u pobuni, naše prijatelje koji ne razumiju nas dramatičare i mlate pare u korporativnom sektoru. Ne može bolje, zakrpali smo sa svih strana.

Žuta crta prati uzaludan pokušaj Paula, partnera ”politične” performerice Helene Zibirre koja na aukciji prodaje svoju izvedbu u korist ”demokratskih pokreta u arapskim zemljama”, da se pobuni protiv sistema, odnosno ”menadžmenta stada”. Gola u kavezu, Helene će tjedan dana sjediti u uredu odvjetnika koji ju je osvojio na aukciji, kako bi njegovim klijentima sugerirala da je odvjetniku stalo do suvremene umjetnosti i političkog angažmana i time mu, valjda, osnažila “brand”. Paula to pogađa, ”fizički ga boli”, kao što bi moralo pogoditi i svaku misleću osobu, te reagira nizom histeričnih ispada pomaknute agresije. Postaje užasno bijesan na hotelski kompleks u koji ga je Helene dovela na odmor i ne izlazi iz sobe. Nerviraju ga teniski tereni, mini-golf, supermarket, frizer, ulice, asfaltirane površine, uredno pošišane zelene površine. I zavojiti puteljci. A posebno ograde. Sjedi u sobi i paralelno sluša medijske izvještaje o kravi Ivoni koja bježi od mesara i o vojski koja se bori protiv demonstranata u Sjevernoj Africi. Paulovim mukama ne nalazi se kraj ni u zračnoj luci na povratku kući kada ga sigurnosna kontrola tjera da otvori torbu što ovaj odbija, i situacija se zahuktava do incidenta.

Mogli bismo to ovako shvatiti: Helene je pragmatični oportunist, koji se dobro snalazi u situaciji u kojoj njena protestna umjetnost dobija na cijeni. Paul nikako da odraste, postane odgovoran za svoj život i počne zarađivati umjesto da troši Helenine novce.

Ili ovako: Helene je razočarani idealist, koji zavidi Paulu koji je još uvijek zadržao svijest o tome što je važno.

A možda i ovako: Helene je, kao i svaka prava buduća majka i supruga, fokusirana na svoju obitelj i privatni mir, te nadasve praktična. Paul je, kao svaki pravi muškarac, u potrazi za općim dobrom.

Zašto ne ovako: Paul je neuspješan čovjek, koji se nije samoaktualizirao i projicira svoju nesreću na stvari oko sebe, kriveći pritom Helene jer je ona uspješna u onome što radi.

Radi se o seriji vježbi, koje, nažalost, nisu stilske, već su tematske – vježbe iz interpretativnih opcija.

Kako god da bilo što iz predstave shvatimo, problem je u tome što nam se ništa, zapravo, nije dogodilo, osim neprestanog odricanja od bilo čega kroz kontinuiranu banalizaciju svega.

- 21:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.11.2012., subota

Haneke: Amour (2012)



Kad se spremam pogledati Hanekeov film, osjećam se kao da stajem u red za udarac šakom u trbuh ili kao da ronim na dah, a znam da će me netko držati pod vodom dulje nego što mislim da mogu izdržati. Ljuta sam na Hanekea još od Funny Games, jer ako nešto ne podnosim, onda je to nemotivirano iživljavanje, koje čak uključuje i meta razinu. Konvencionalno sam morbidna: iako redovito pratim Death Studies blogove, ne mogu gledati filmove, niti čitati knjige u kojima netko umire u mukama sa svakom novom stranicom odnosno kadrom. Pse iz rezervoara sam prvi puta jedva preživjela, a When the Devil Holds the Candle Karin Fossum morala sam ne samo prestati čitati, već i brzo vratiti vlasnici, jer je Andreas umirao na dnu stubišta i kad je knjiga ležala zatvorena, na podu pored mog kreveta. Mislim da umire još i sad.

Ipak, zahvaljujući Antikristu, pomirila sam se sa Supersadistom Von Trierom, a izgleda da je i Haneke ovoga puta manje bolio.

Film se zove Ljubav, a bavi se bračnim parom u srednjim osamdesetima koji zajednički podnosi naglo pogoršanje zdravlja, mobilnosti i mogućnosti komunikacije jednog od njih.

Željela bih se fokusirati na jednu kratku sekvencu, kada im kćer (Isabelle Hupert) dolazi u posjetu jer joj se otac ne javlja na telefon danima. Georges (Jean-Louis Trintignant) pokušava spriječiti kćer da vidi majku Anne (Emmanuelle Riva) u stanju u kojem jest. Na kraju ipak popušta, i po povratku u dnevnu sobu, kćer ne prestaje plakati. Scena se može čitati na razne načine – otac je hladan i distanciran, gura kćer i od sebe i od supruge, ne želi joj dopustiti da sudjeluje u brizi za svoju majku, kćer je brižna i teško podnosi majčino stanje, želi pomoći ali otac joj ne dopušta itd. Ipak, to nije ono što Haneke pokazuje – Haneke pokazuje kćerinu nemogućnost da nadraste brigu za svoju vlastitu potresenost. Georges joj ne dopušta da vidi Anne, jer će je ona samo vidjeti. Vidjet će deterioraciju tijela i sposobnosti, vidjet će taj famozni gubitak dostojanstva, kao da se ljudsko dostojanstvo može svesti na mogućnost kontrole sfinktera.

[Da se razumijemo, naravno da može. Neki bi čak tvrdili da je ljudsko dostojanstvo i sadržano u tom sfinkteru. Mislim da ipak postoji razlika – između inkontinencije izvana i iznutra. Teško je i nepraktično ne moći kontrolirati osnovne tjelesne funkcije, ali to postane poniženje samo zbog tuđeg pogleda koji se ne može otresti vlastitog simboličkog upisivanja – svojim ti pogledom oduzimam dostojanstvo, moj je pogled ono što te ponižava, što te čini upišancem.]

Kćer je, naravno, u pravu – majka joj je od energične, inteligentne, obrazovane profesorice klavira postala pred-čovjek, netko tko ne može artikulirati ni jednu rečenicu, niti progutati išta kruto. Ipak, ta briga za majčino dostojanstvo, jest ono što priječi adekvatnu brigu za majku. A majka je ona koja sudjeluje zdušno u tom procesu preusmjeravanja brige sa sebe na svoje dostojanstvo – Haneke, naime, nije netko tko nariče nad bolesti i smrću i teškim položajem treće dobi u društvu.

Naime, dok je Anne bila još relativno mobilna, iako u kolicima, posjetio ju je njen bivši učenik, sada uspješni pijanist. I ona mu je svesrdno pomogla da je svojim pogledom ponizi – to je bio topao i potresen pogled jednog prelijepog lica, ali zapravo pogled nekoga tko uspijeva vidjeti samo nemogućnost. I tko oplakuje živu osobu. Ali Anne ga je prihvatila i pounutrila – oni su postali suučesnici u njenoj degradaciji. I Georges je također sudjelovao u tome – u trenutku kad se vratio sa sprovoda na kojem su se ljudi smijali glupoj situaciji, kakva je često situacija sprovoda. Prihvatio je taj smijeh kao poniženje koje čeka Anne. Smijeh tada, zapravo ono što je on interpretirao kao ruganje, bio je muzička podloga za sprovod koji tek treba uslijediti. A to je pak bila osnova za izolaciju koju će si nametnuti.

Vrlo praktično obilježje konstantne brige za drugoga jest razvoj istančane percepcije za to na koje sve načine organskost funkcionira – što se sve može dogoditi kada te tijelo počne iznenađivati svojom nemogućnošću. Koji je novi prostor djelovanja, što sad možemo kad sve ovo više ne možemo? Kada kćer nenadano dođe u posjetu, Georges je uzrujan. Uzrujan je zato što će kćer biti uzrujana kad vidi majku, a bit će uzrujana zato jer neće moći, u tom kratkom vremenu, vidjeti svakidašnjost njihovog odnosa, tendenciju normalizacije svakog stanja, pa i ekstremnog, rituale koji ima organiziraju dan. Neće vidjeti kako su uspješni u tome što su se neko vrijeme nosili s tim. I kako će uspješni biti kada svjesno odustanu.


- 11:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.09.2012., nedjelja

Zapisi o tome kako se ponaša tijelo početnice u bicikliranju na duge staze za vrijeme i nakon odvoženih 113 km u 7.5 sati, od Svete Nedelje do Oštarija

ili

Što sve nisam očekivala da će se dogoditi, ili bar ne u tom obliku



Bicikl Milka i moj nos na stanici u Ogulinu, čekamo vlak za povratak u Zagreb


1. Lice mi je bilo skoreno od soli. Bilo je toliko slano, da bi me jezik zapekao kad bih se oblizala. Strugajući sol s lica, mogla sam komotno posoliti lonac graha.

2. Nakon prvih 50 km, osjećala sam da bih mogla progutati omanjeg slona, neoguljenog, sa surlom.

3. Nakon 100 km, više mi se ništa nije jelo.

4. Prije puta, čitala sam o efektu špageta – o tome da ti se noge nakon nekog vremena pretvore u špagete koje se razigrano bacakaju okolo u potrazi za slasnim sosom. Meni se umjesto toga dogodio Geppetto efekt, osjećaj da mi noge u kukovima nisu dobro pričvršćene za ostatak tijela i da bi ih, u najmanju ruku, trebalo podmazati. Kukovi su počeli drveno-limeno klepetati već tamo negdje od 70 km. Nije zapravo riječ o boli, više o nekom osjećaju da se odvajaš od tijela, da si ga samo posudio, i da ga je sad potrebno poslati na servis.

5. Kako mi je kaciga bila premala, boljela me je glava. Kad bih je namjestila tako da me ne boli glava, zabolio me je vrat. Netko mudar bi pomislio da sam to mogla i pretpostaviti.

6. Bojala sam se da ću pokisnuti, a umjesto toga sam izgorjela na suncu. To mi daje zanosan izgled rakunovog mladunčeta, samo u drugoj kombinaciji boja. Bijeli kolobari oko očiju na licu boje reš pečene Peppe Praščić. Jedna strana mi je, dakako, jače izgorjela od druge, jer je ražanj neravnomjerno pekao.

7. Voziti 113 km sa kratkim pauzama nije isto kao i voziti dva puta po 55 km, sa pauzom od četiri sata u kojoj popiješ bure pive i čobanac, pa još malo i prilegneš. Sigurna sam da oko toga postoje oprečna mišljenja, ali ovo prvo je meni daleko teže, i ne vidim posebnog razloga da to ponovim.

8. Podstavljene biciklističke bicke nose se na golo tijelo. To znači da štrample idu preko bicki, ako nemate podstavljene tajice koje biste mogli obući, a vremenske prilike to zahtijevaju. Dok ste na biciklu, nitko to ne primjećuje. Međutim, kada siđete s njega, vi zapravo hodate u štramplama po svijetu, odnosno, što se svijeta tiče, zaboravili ste se odjenuti. Socijalna problematičnost te situacije upala mi je u oči tek kad sam se ogledala u zgroženom izrazu lica otpravnika vlakova na stanici u Ogulinu. I onda još par puta tako, sa svakim tko je prošao pored mene.

9. Kad mi netko zada neko vrijeme u kojem moram preći određeni put, to mi je isprva motivirajuće, ali nakon kojih 80 km postaje demotivirajuće, jer prestanem percipirati okoliš. Kada prestanem percipirati okoliš kroz koji vozim, cijela stvar postane malo besmislena, jer bi tako mogla voziti bicikl i u dvorani.

10. Potajno sam se nadala da će ekipa na biciklističkom maratonu izgledati kao Jacquie Phelan



odnosno



a oni su većinom izgledali kao Fred u žutoj majici, dakle onaj lik kojeg Bike Snob NYC ismijava do besvjesti.



odnosno



Primjer Fred-bashing posta: http://bikesnobnyc.blogspot.com/2011/07/data-wranglers-fred-fight-at-flat-bar.html (blog.hr mi ne dopušta da linkam, iz nepoznatog razloga)

11. Potajno sam se nadala da ću si naći nove ljude s kojima ću redovito vikendima voziti. Ali kako sam bila jedina wannabe Jacquie među 32 Freda i jednim jako simpatičnim Goranom, a Gorana sam i otprije poznavala, mogli bismo reći da mi se ta želja nije ispunila. Bila sam također i jedina koja nije vozila cestovni bicikl nego montić sklepan od dijelova s različitih bicikala, jedina s kacigom koja nije bila biciklistička, i jedna od dvoje koja nije morala prodati bubreg za svoj bicikl.


- 10:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

02.05.2012., srijeda

Burning sun

Još uvijek, u svojim srednjim tridesetima, često osjetim strah od toga da će me vlastita žudnja živu zapaliti. I kao da je puno gore nego što je bilo prije deset ili petnaest godina, iako je sada daleko lakše podnosim. Područje žudnje se proširilo, dodajući nove nabore koži, i nova mjesta za uvlačenje.



Zapravo se ne radi o opeklinama drugog stupnja, već o tkivu koje se neprestano cijepa samo od sebe, posvuda. Baš me trga. Ipak, sadomazohističko iskustvo kakvo je već iskustvo života ima jednu prednost – što duže traje, to je lakše prestati se batrgati i ostati miran s tim mesom koje se kida. Kad si miran, bol te zaboravi boljeti.



Bili smo na tom putu, ovaj put po Balkanu, nas dvadesetsedmero; Poljaci, Šveđani, Slovenci, Srvati, Hrbi, Sjeverni Irci (ko sjeverni medvjedi ili sjeverni vjetrovi) i jedan Englez. Autobusom. Zagreb-Jasenovac-Sirogojno-Užice-Dečani-Prizren-Shkodra-Cetinje-Dubrovnik-Mostar-Konjic-Rijeka. Dok sam na putu po Turskoj, Gruziji i Azerbejdžanu imala jači osjećaj grupne kohezije, vjerojatno i zbog tog prostora koji nije naš na način na koji je Balkan naš, i to ne samo za nas s ovih prostora, ovoga smo se puta (this time: na engleskom je put vrijeme, osim što to nije isti put) nekako raspršili.



Protica mi je rekao da mu je drago jer mu se čini da sam se sada otvorila, i otvorila prema puno više ljudi, i da je to bilo hrabro, ali ja sam mu pokušala objasniti da za mene otvaranje nije hrabro. Ja se otvaram po automatizmu, manje više svima koji nisu sociopati. Hrabro bi bilo pokušati osjetiti kad je vrijeme za to, a kad ne, i kad je taj osjećaj otvaranja želja, a kad uvjetovanje odnosno navika. Jer od toga silnog prosipanja, na kraju se uvijek osjećaš kao da te netko zaboravio na jakom suncu, pa si sad malo ”apšisao”, kako bi to baka Mira rekla, da se kojim slučajem sad ne taloži u urni.



Najteža mi je bila neprestana uronjenost u zvukove, šumove, glasove. I sad dok ovo pišem čujem pse kako laju (jer psi inače mekeću) i ptičice i aute i susjede. Ali ti zvukovi nemaju ništa sa mnom, ne obraćaju mi se i ne očekuju nikakvu reakciju od mene. Na putu je sve očekivalo moju reakciju, i sve je reagiralo na mene. Ta je neprestana uzajamna nadraženost izluđujuća.



Kao što je Nevena rekla, u našem prvom post-traumatskom razgovoru nakon puta, malo kao da si zatvoren s ljudima na jedrilici, samo što je ta jedrilica nevidljiva i plovi i po kopnu, a najviše se voli praviti da je autobus. Nema nikakve šanse da svi jednostavno šute, a da to ne bude nasilje nad njima, a i tada je dovoljno da jedan priča, pa da tišine opet ne bude. I zapravo, nema nikakve šanse da se ikud makneš, iako se stalno mičeš i scenografija se neprestano transformira. Možda i jest problem u tome što vrlo brzo sve počinje ličiti na scenografiju, a ti postaješ loš dramaturg.



Smetao me taj osjećaj koji bi mi se ponekad javljao, i nisam sigurna kako da ga artikuliram. Prezirem poziciju ”arbitra dobrog ukusa”, koji ide okolo i prvenstveno se bavi procjenjivanjem toga što drugi rade. Naravno, svi to radimo, jer si tako i organiziramo život. Ali postoje oni koji se realiziraju kroz poziciju arbitra, to im je način samoaktualizacije, i to mi se gadi. Problem je u tome što te ovakvo putovanje nekako natjera upravo u tu poziciju, postavlja te u neko intenzivno stanje odvajanja bitnog od nebitnog, zanimljivog od nezanimljivog, suvremenog od anakronog, sofisticiranog od banalnog, žita od plišanih koala.



I sad to stanje koje je, ipak, u svakodnevnom životu prekarne kulturne radnice limitirano uglavnom na tekst, na ovakvom putu postane potpuno sveobuhvatno, od hrane do lokomotiva, preko pletenih prsluka logorašica iz Jasenovca, ceste od Shkodre do Cetinja, imaginiranih zvukova korčulanskih klesara u Mostaru. Hodaš okolo kao živa estetska, moralna i politička vaga, iako se svim silama tome opireš. A i tkivo oko tebe zapravo se opire toj analitičnosti i tom seciranju – ono ti se zapravo želi dati u svom totalitetu, međutim ti nemaš kapacitete za to.



Odnosno, ti možda imaš, ali ja nemam. I onda hodam okolo kao zombi procjenjitelj, važući omjer cijene i kvalitete. Samo što se ne radi o kvaliteti, nego o tome užasnom pojmu ”zanimljivog”. I sad čujem glas velikog šefa, švedskog tigra, kako smo ga zvali po marki kofera koju nosi, kako govori: destilirajte informacije, ne trebaju nam sva vaša iskustva, kao da se radi (pa i radi se) o trgovini iskustvima, o burzi doživljaja.



Nisam cinična prema tom projektu, dapače, vjerujem u njega i volim ga. I ta nelagoda je njegov sastavni dio.



- 10:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.04.2012., utorak

GUBERNER BANDIĆ OD ZAGREB TRAŽITI VAŠU HITNU POZORNOST - NUDITI VAM POSLOVNI ODNOS OD 1.5 MILIJUNA EURA

Što mi je upravo sletilo u mailbox...


From: teddy.lu.shetik@gmail.com
Subject: GUBERNER BANDIĆ OD ZAGREB TRAŽITI VAŠU HITNU POZORNOST - NUDITI VAM POSLOVNI ODNOS OD 1.5 MILIJUNA EURA
Date: 10 April 2012 13:24:02 GMT+02:00


ZAHTJEV ZA HITAN poslovni odnos

Prvo, moram Vas tražiti najstrože povjerenje u ovoj transakciji. Ona je zahvaljujući svojoj naravi posve POVJERLJIVO I "TAJNO". Ja sam siguran i imati povjerenje u Vašu sposobnost i pouzdanost u provođenju transakcije ovog velikog razmjera koja uključuje PREDSTOJEĆU TRANSAKCIJU KOJA ZAHTIJEVA MAXIIMUM povjerenje.

MI SMO TOP službenik Ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada ZARGEB i blizak povjerenik od DUGI GRADSKI GUBERNER MLAN Bandić koji su zainteresirani za prijenos sredstava koji trenutno su zarobljeni u GRADSKI bankovni račun. DA BI započeti ovaj posao MI tražiti Vašu pomoć kako bi nam omogućio da prenesemo na Vaš račun spomenuti zarobljeni fondovi.

Izvor tog fonda je kako slijedi: Od posljednjeg proračuna OVDJE U ZABREG, gradski guberner je oduzeo sredstva koja izdvajamo za kulturne organizacije koje su nepotrebne i nestat će uskoro. S MOJIM POMOĆI U kreativnom krojenju proračuna, ti fondovi smo učinili UNTRACKABLE, tvrdeći da neće biti dobiveni kroz porez. Trenutno su skriveni i plutaju u središnja blagajnu OD ZGREB READY za plaćanje. Njegov POLITIČKI neprijatelji u skupštini to ne zanima.

Međutim, temeljem naš položaj javnih službenika, mi ne može dobiti taj novac na naša imena. Stoga sam delegiran povjerenjem GRADSKI GUBERNER Bandić tražiti privatnog partnera na čiju RAČUNU Želimo prenijeti iznos HRK 11,086,100.00 (jedanaest milijuna, osamdeset i šest tisuća i STO HRVATSKIH KUNA, oko EUR 1.5 milijun). Stoga pišemo vam ovo pismo. Dogovorili smo da se NOVAC dijeli na taj način: 1. 20% za vlasnika računa 2. 70% za nas (službenici) 3. 10% će se koristiti u pomirenja OPOREZIVANJA I SVE DOMAĆE I STRANE troškove. Iz 70% ćemo započeti za 12 mjeseci, kad je GUBERNER BANDIĆ mora napustiti položaj, važan posao nekretninama sa svojim partnerima.

Pozor, ova transakcija je 100% siguran i nadamo se započeti TRANSFER najkasnije sedam (7) bankovnih dana od dana primitka sljedećih informacija na Tel: +385-1-6100101 ili +385-1-6100501 : pojedinosti Vašeg računa i papir sa zaglavljem koji će omogućiti da dajemo PONUDE na javnim natječajima i izravne nabave Grada. Na taj način ćemo se koristiti imenom Vaše tvrtke i dodijeliti ugovor i transferirati sredstava na ime Vaše tvrtke.

Mi se radujemo unaprijed da radimo ovaj posao s Vama i tražimo Vaše POVJERENJE U OVAJ TRANSATION. GUBERNER Bandic ima iskustva u prenošenju javnih SREDSTVA na taj način da koristi partnerima. MOLIMO potvrditi primitak ovog pisma pomoću iznad navedenih TEL brojeve. Ja ću vam poslati detaljne informacije OVOG PROJEKTA KADA mi se javite.

S poštovanjem,

DR TEDDY LU SHETIC


- 13:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< svibanj, 2020  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2020 (2)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket